Vremeplov Lada: Crnogorski jazz za početnike

''Nikada odmah ne nalazim riječi. Pjesme za mene počinju slikama, ritmom, formom, oblikom, osjećajem, plesom tamo negdje u pozadini mojega uma.'' Ovo su riječi Gary Snydera, američkog pjesnika, pripadnika beat generacije i jednog od zaslužnijih ljudi za širenje zen-budističke kulture, i općenito japanskog načina mišljenja na Zapad. Beskrajno tačno: pjesma rijetko započinje riječju, prije riječi je osjećaj koji je nemoguće definirati ali ima tu atmosferu koja vodi uobličenju. Tako je i sa nekim popularnim pjesmama: ukoliko neko precizno upotrijebi mentalni impuls da onoga što sluša prebaci u mod u kojem se slušatelj osjeća kao da je bio tamo, onda je pjesma uspjela, i za nju kažemo da je – hit. A tako sam se svaki put osjećao kad čujem pjesmu ''Đede Niko'', koju su nekada na kraju devedesetih izveli crnogorski muzičar, jedriličar i filozof Antonije Pušić, poznatiji kao Rambo Amadeus i njegov kolega, pop pjevač zlatnog falseta, s raskošnim vladarskim estradnim imenom – Knez. Pjesmu znate, mrtvi je funky, a počinje sašaptavanjem dvojice izvođača: 

Sakri' se, viđeće nas Niko. 

A đe? 

Ođe! 

Pravac magistrala

Radi se o posudbi (krađi, na određeno vrijeme) vozila kojim ekipa mladih muškaraca željnih avanture treba da se dokopa obale, gdje bi se spojila sa grupom suprotnog spola sličnih afiniteta. Vozilo je, naravno, Lada, oni su dripci iz Podgorice, nekada Titograda, a dame sa kojima se imaju sresti – bele cure beogradske. Jer, priroda je nakon raspada SFRJ – a i za njezinog trajanja – odlučila da su najkompatibilniji hromosomi u (također propaloj) državnoj zajednici Srbije i Crne Gore, upravo oni Crnogoraca i Beograđanki, pa je i pjesmi za volju valjalo opjevati stereotip koji to, zapravo, i nije. Dakle, Podgorica toga jutra, preko 35 u hladu/đedu Niku iz garaže topnuli smo Ladu/kod Albanca dva bidona kupismo normala/gore glavu ključ u bravu/pravac magistrala. Tu riječ magistrala Knez, naprosto, maestralno otpjeva, jer Rambo je car pare i magle. I detalja: kad u retrovizor viđosmo Cetinje/šoferšajbna pruži pogled na debelo more sinje/ u Brajiće stadosmo te primismo ženu/zlo vam jutro Crnogorci/čujete l' sirenu. Tinu-ninu-ninu-ninu. Opet Knez. Maestralno. Brajići, mitsko mjesto kraj Cetinja, inače u budvanskoj općini, poznati su, među ostalim po mikroklimi oštrijoj od cetinjske, te činjenici da su na popisu 2003. godine imali 30 stanovnika. Prema nacionalnoj strukturi – 16 Srba i 13 Crnogoraca. Niko ne zna gdje se izgubio taj jedan, a u odnosu na popis iz 1991. izgubili su čak 33 odsto stanovništva. Tada ih je bilo – 46. 

Pjesma dalje kaže – kakva li su ono na nas plavo bijela kola?/da to nije kuku nama/cetinjska patrola/prva, kuplung, druga treća/ruski ti je mjenjač sila/gari Lada niza stranu/kao da je gorska vila. Tu Knez uvjerljivo ponovi – ''gorska vila'' – a čovjek se između ostalog sjeti i da simpatiše Crnu Goru jer su se u njoj tada još uvijek izgubile neke od tradicionalnih vrijednosti balkanskog kabadahiluka. Recimo, trka s policijom, u svijetu koji danas svaka nacistička šuša naziva totalitarizmom, bila je sasvim fer borba u kojoj ste, ako ste bili sposobni, mogli zbrisati patroli, koja nije imala GPRS i slične budalaštine, a preko toki-vokija se, obično, nije htjela brukati kod kolega. Dakle: strma džada/piči Lada kano soko tica/zakukala ona žena sa zadnjega sica./ Prepala se svojoj glavi/misli došli crni dani/ pa nas đetnom majkom kune/ đeco puštajte me vani. U prvom refrenu Knez se poziva na ljudska prava i slobode: đe si sada kada treba/nesvrstani Gali Butros/ đetićima ljudska prava da zaštitiš jutros?/ I mali rasplet:  Utekosmo Ladom lako/ a golf osta iza kamiona/ povikasno jedan drugom/nas i Rusa trista miliona. Minimum.

I onda, nakon trijumfalizma, izlazak na toplo more: jednosmjernom do parkinga kod Budvanskih vrata/nabačismo mi Versace/kilo žutog oko vrata/kad viđesmo mi u toples/bijele cure beogradske/reakcije naše bjehu spontane i automatske – bre. Bre. Turska riječ. Omiljena. Privedosmo na brzinu neke od njih/ iza Mogren plaže/ u po posla Djede Niko/fatamorgana se prikaže/te nam reče ža mi nije/te ja Ladu dadoh vama/ žao mi je te ne mogu u par s vama. Hjo! 

Cetinjski lockdown

Poruku, svakako, naslućujete. Nova generacija sa zlatom oko vrata, tješi staru, uvjeravajući je da će sve biti u redu, i da dolaze bolja vremena. Ne kukaj nam đede Niko/vratićemo Ladu/na Mogrenu naćemo ti/ udovicu mladu. Dakle, kompenzacija. I epilog: nazad Ladom vratismo se/Đizo, Saki, ja i Knez/slušali smo usput neki/crnogorski đez. Knez likes jazz. Pa ja. Sve kako treba. A najprije humor na vlastiti račun. 

Obilazio sam ove terene koji se spominju u pjesmi uvjerio sam se da je Snyder, onaj veliki pjesnik s početka teksta, imao pravo kad je rekao i to da priroda nije nešto što treba posjetiti. Nego da je to naša kuća. Našavši privremeni dom na Cetinju u vrijeme lockdowna, živio sam, uglavnom, izolovano. To znači da sam viđao samo vrlo bliske ljude, uglavnom čitao i pisao, i rijetko izlazio. A kad bih izašao, u stvarnosti ili fatamorgani, vidio bih Ladu kako gari negdje gore iznad Lovćena, dokazujući negdje u kosmosu da je mašta važnija od znanja. Jer, kad čovjek ima maštu, njemu ništa nije nedostupno.

Jadni oni koji je nemaju. I oni koji u pjesmi, ma koja bila, ne mogu naći način da se odvoje od ove još jadnije stvarnosti u kojoj živimo. Pa makar i u posuđenoj Ladi. Na putu Podgorica – Cetinje – Budva. Ili bilo kom drugom.