Vremeplov: I raja vozi Mercedes

Kad je grupa Zabranjeno pušenje, još 2001. godine, objavila pjesmu I bog vozi Mercedes, nisam je odmah ''ubrao'' od početka. Taj album nije bio toliko uspješan kao prethodni ''Fildžan viška'' pod umjetničkim vodstvom Elvisa J. Kurtovicha, ali je to ipak najbolji poslijeratni album Pušenja, a pjesme Halid umjesto Halida, Mile Hašišar, Fildžan viška, Možeš imat' moje tijelo i Pismo Elvisu, pjesme su za sva vremena.

Mejtaš u ničije doba

A u ta vremena su se raja koja su završila u dijaspori polako počela skupljati u Sarajevu. Rat prošao, povremene dozvole, duldunzi, permissioni i ostali oblici drugorazrednog bivanja po Zapadnoj Evropi ukinuti. I valjao je razmišljati kamo dalje? Ili preko okeana u neizvjesnost Amerike, ili u daljinu Australije. Ili nazad u domovinu. On, Zijo, kojeg sam znao s TV-a i povremeno sretao u šetnjama po Mejtašu u popodnevno, ničije doba po Sarajevu, pojavio je ispred kafića, malo smo zaćakulali, rekao je da je bio u Holandiji, da je to najliberalnija zemlja za život, ali da nema života bez Sarajeva. Mi smo ga pozvali na basket ili fudbal koji se tada igrao. I postali smo prijatelji. Bilo je u tom poslijeratnom vremenu nečeg plemenitog, osjetilo se kako je prošla katastrofa i da su njome ljudi provjereni. Drugim riječima, a žargonom Zabranjenog pušenja i Elvisa – ko nije bio šupak u ratu, ima manje šanse da to bude u miru.

A Zijo je vozio Mercedes. Najklasičniji mogući W201, napravljen da se takmiči sa BMW-ovom Trojkom, Audijem 80 ili Saabom 900. Što nije bilo klasično auto za rokera, ali je zarađen u čudnim okolnostima. Kupio ga je još jedan lik iz pjesama Pušenja, Halid, za svirke i tezge po Evropi, svugdje gdje je bilo našeg svijeta kojem je trebalo rastjerati izbjegličku tugu i donijeti trag daha domovine. Halid je putovao tamo i ovamo. Mercedes je služio, uto je nekako i rat završio, a Halid za neku umanjenu vrijednost prodao auto Ziji koji je s njim i došao u Sarajevo. I vozio nas tamo i ovamo, najčešće u Zagreb i Ljubljanu, ali u po gradu, kad bi kome šta zatrebalo. Jednom kad je teška povreda koljena zauvijek prekinula moju ne baš blistavu sportsku karijeru relativno aktivnog rekreativca, tim me je Mercedesom odvezao na koševsku ortopediju, gdje sam dobio gips preko cijele noge i za cijeli život zapamtio muku ležanja od dva i po mjeseca.

Malo smo ga i zezali zbog te Mečke, jer ju je pokazivao kao statusni simbol i zaštitni znak, i često parkirao na nedozvoljena mjesta. Mislim da ga je Kugla prozvao Herr Žika, prema liku oblapornog i neobrazovanog, ali seoski promoćurnog gastarbajtera, kojeg je u seriji filmova izašlih iz jugo-hita ''Lude godine'', igrao Dragomir Bojanić Gidra. Koji je, naravno, vozio ''belu Mečku'' i uvijek se pojavljivao s nekom novom pratiljom. No, taj je Zijin Mercedes nekako pripadao raji i koristio se za razne stvari – što bi se reklo, od sahrana do svadbi. Jednom smo u njemu, u gluho doba noći, sjedili s Mićom Vukašinovićem, dok mu je Zijo, polupijanom, puštao svoje nove snimke. Mića je znalački, onako kako to rade stare kajle, analizirao Zijine pjesme i način kako ih izvodi.

Halid na Šentilju

No, najbolja priča s tim Mercedesom se desila na nekadašnjoj jugoslovenskoj granici Šentilj koja danas dijeli Sloveniju i Austriju. Zijo je na jednom od svojih puteva naišao na slovenačkog carinika bosanskog porijekla, koji je u dokumentima vidio da je Halid još vlasnik auta, što je u njemu odmah izazvalo ogromno poštovanje. Upitao je Ziju:

• Ima li možda kaseta ili CD-ova?

Zijo, sav sretan što ga konačno prepoznaju kao pravu zvijezdu, krenuo je vaditi svoje albume i častiti carinika koji je nakon poklona shvatio da se nisu najbolje razumjeli, i pristojnim glasom otklonio zabludu:

• Ne tvoji, Halidovih!

Malo šta može izazvati neprijatnost kao trenutak u kojem se apsolutna sigurnost pretvara u fijasko. Ali, malo je i ljudi koji će ispričati takvu priču na svoj račun. I zato je Zijo velik: ako se jednom bude pravila dobra, prava i vrijedna enciklopedija sarajevske popularne kulture, taj njegov bijeli Mercedes naprosto mora biti u njoj. Zato mi pogled na njega i na Ziju izmami osmijeh. I tako će biti i onda kad se, zaista, mognemo uvjeriti da li bog vozi Mercedes, ili je to samo još jedna od ubleha iz Sulinih pjesama. Taj odgovor nije teško znati. Kao što teško nije (bilo) voljeti Ziju. I znati njegov Mercedes.