Vremeplov Alfa Romeo: Posljednji krug u Silverstoneu

Stari je uvijek govorio da je ta, žuto crna Buba u kojoj je Sead Alihodžić vozio rally bio opasan auto, brz kao munja. Zajedno su otišli na neko balkansko prvenstvo, koje se vozilo od bugarske granice preko Titovog Užica, mislim sve do Bosne. Nekim čudnim slijedom okolnosti Stari je završio na sjedištu do Seje, kao njegov suvozač. Možete misliti kakav sam mangup tih dana bio među rajom u dvorištu. Idem u treći osnovne i imam oca koji vozi rally na reprezentativnom nivou, zajedno sa prvakom Sejom Alihodžićem. Mislim, halo.

Zlatno doba Sarajeva

Biće, valjda, da nikad nisam bio alav na slavu, jer sam relativno rano upoznao poznate ljude: rahmetli otac radio je aute Zdravku Čoliću, fudbalerima Želje i Sarajeva, ljudima iz “Dugmeta” i “Indexa”, a mati radila na Radiju, tako da je bilo nekako normalno da ti u dnevnoj sobi sjede velika pjevačica sevdaha Nada Mamula ili frontman Indexa Davorin Popović. Izgledalo je to kao zlatno doba Sarajeva, toga društva i te zemlje: sedamdesete su u Sarajevo donijele dah Zapada i duh prosperiteta, a kako i Meša Selimović dobro primjećuje, primio se i ugodan život. Kad je Alfa Romeo 1600 ušla u naše dvorište, Stari je samo rekao: “Ovo je strahota. Najbolji auto u Jugi.”

Mi, djeca nijemo smo promatrali kako iz njega izlazi Sejo Alihodžić i sve je izgledalo kao na filmu. Sejo je izašao, izgledao je kao Stevie McQueen u filmu 24 sata Le Mana, a ja sam rastao. I postajao mladić. Ta Alfa, 105/115, Coupe serija radila se od 1963. do 1977. Naslijedila je čuvenu Giuliettu Sprint Coupe, samo je bila nešto kraća od nje. Osnovnu liniju koju su dijelili svi modeli dizajnirao je Giorgetto Giugaro za Bertone. Bio je to jedan od njegovih prvih radova za tu kuću i često se spominje kao jedan od najvećih komercijalnih uspjeha. Taj dizajn je donekle “posuđen” od Alfa Romea 2000 Sprint/2600 Sprint. Balans stakla i metala, prednje staklo, farovi, sve na toj Alfi kao da je bilo napravljeno da podvuče stil najjačeg proždirača drumova tog vremena.  

Ljubitelji i poznavaoci ga spominju kao jedno od najljepših limuzina sa 5 brzina, punim kočnicama. Prva takva kakvu je Sead Alihodžić doveo u naše dvorište na Džidžikovcu napravljena je  26. oktobra 1972. Danas takav automobile vrijedi između 15 i 20 hiljada eura, a tada je izgledao kao apsolutno bogatstvo. Ta Alfa je izgledala kao milion dolara i činilo se da je sva sreća svijeta u njoj. Tako je bilo i sa Sejom, koji je izgledao kao princ, mogli ste ga zamisliti kako u kombinezonu i sa kacigom šeta između bolida formule u društvu Fittipaldija, Hunta, Laude Rosberga, Andrettija i ostalih majstora autosporta. Život je išao dalje, Sejo je ostavio Alfu, bila je valjda posljednje auto koje je vozio u Jugoslaviji,  došao na vrata Formule, trenirao a onda je, mislim da je bila nedjelja, Stari podigao slušalicu Iskrinog telefona, mati ga je upitala “šta je bilo”, a on samo rekao: “Sejo je imao udes gore u Silverstoneu, u Engleskoj. Ostaće živ, ali doktori kažu da bi posljedice mogle biti strašne”. I još je dodao: “Šteta, boba mu je falila.”

Steve McQueen ne stari

E sad, ne treba biti nepošten pa pisati ili namaštavati da je Stari znao da nijedan vozač iz bivše Jugoslavije neće doći tako daleko, na vrata Formule 2, pa možda uz malo sreće i da se probije do neke od trka Velike nagrade. Nije, jer to niko nije mogao znati, ali kad sam kasnije prolazio kroz detalje iz očeve biografije shvatio sam da je baš te godine, u njegovoj 39., mog Starog nekako napustila ona strast za automobilima, trkama, u njegovim govorima o tome, iako je ostao trajno “zaražen”, nije bilo onog sjaja u očima kao dotad. Vjerovatno je tome presudio Sejin posljednji krug u Silverstoneu, ali i svijest o tome da su zlatne godine, njegove i automobilizma, prošle i da ih ništa više neće vratiti. Majci nije bilo mrsko što je tako, jer je rekla da ne mora više brinuti kad on ode pa se ne javlja, a ja sam polako počeo razumijevati da niko ne može biti vječno heroj. Uvijek postoji neka tačka u kojoj moraš izgubiti utakmicu ili trku.

Pitanje je samo po koju cijenu: moj prijatelj Z. vozi trke kad ima priliku. U ratu je bio heroj, i očigledno ga ni danas ne popušta ovisnost o adrenalinu. Ponekad se bojim za njega, ali uvijek pomislim da je u ratu zaradio toliko sevapa da ga neka ograda ili provalija neće povući prema sebi. Tako je to: postoje hrabriji ljudi, oni koje vuče opasnost, i mi obični kojima je opasnost višak i nepotrebna muka. Oni su veliki i pravi, a mi manjkavi, ali svijet nije sastavljen od istoga, niti od samo dobroga. Niti čini se, postoji, išta slučajno.

Jednom sam šetajući pariškim buvljakom na trgu Bastille među starim stvarima našao broj Paris Matcha na kojem je Steve McQueen u kombinezonu za vožnju. Kupio sam ga za Z., da ga uokviri i stavi na zid, ali stoji još uvijek kod mene. Ne znam zašto. Možda zbog nekog podsvjesnog sujevjerja, a možda zbog činjenice da je samo rijetkima dano da uvijek ostanu heroji, i kad požute njihove slike sa zidova našeg djetinjstva. Ali, kad si Steve McQueen, onda nemaš godine, ne stariš i nema zle kobi i loše sreće. Malo sam se lecnuo kad sam pretražujući preostale Alfe 1600 GT Junior prvu našao u Silverstoneu, u Engleskoj, gdje je Sejo odvezao svoj posljednji krug. Nikada nećemo saznati šta bi bilo da se tada nije slupao, ali i ne treba. Postoji utjeha da sve nas negdje tamo čeka naša staza, u kojoj svi vozimo neki svoj posljednji krug.

Kao onaj u Monzi. Ili Silverstoneu, svejedno.