Rat carinama: Mogu li se automobilima brojati krvna zrnca?

Dok gledamo rat carinama između Sjedinjenih Američkih Država i ostatka svijeta sve je teže razumjeti šta se – ustvari – dešava i ko u njemu dobija a ko gubi. Ne samo da je teško upratiti dešavanja ili razumjeti pozadinu, nego se i sami procenti carina koje SAD i druge zemlje nameću jedni drugima mijenjaju iz dana u dan.

Vjerovatno ovih dana nije lako biti carinik, špediter ili računovođa, ali najviše razloga za brigu ipak imaju proizvođači i potrošači. Institucije će se već nekako snaći, porezi i carine će se obračunati i naplatiti, ali pitanje je kako će na kraju proći oni koji su svoj novac uložili u proizvodnju roba te oni koji svoj novac trebaju potrošiti na kupovinu tih roba.

Ustvari, možda je prelako reći da će se carine i porezi nekako obračunati i naplatiti, jer postoji jedna grana industrije u kojoj se najbolje vidi sva brzopletost i nepromišljenost odluke administracije Donalda Trumpa na uvođenje carina drugim državama. Ujedno, riječ je o industriji koja je nekako uvijek u fokusu interesovanja javnosti i preko čijih proizvoda je nekako najlakše pratiti ekonomske trendove i porediti platežnu moć. Naravno, riječ je o autoindustriji.

Nakon što su Sjedinjene Države uvele posebne carine Kanadi, pa ih povukle, pa uvele carine i drugim državama, pa i njih zamrznule, pa pojačale carine za Kinu, pa... ko zna šta se još može izmijeniti do momenta kada ovaj tekst bude na stranici BiHAMK-a, stručnjaci su pokušali izračunati koliko bi mogli koštati automobili u Americi ako na snazi ostanu povećane carine. Prema njihovoj računici, došlo bi do poskupljenja koje bi se – ovisno o modelu automobila – kretalo od 3,500 do 12,000 dolara.

Naravno, prvo što pada na pamet jeste da bi se ovo poskupljenje odnosilo samo na uvozne automobile, ali to nije baš tako. Naime, carine se odnose i na dijelove koje se ugrađuju u aute napravljene u SAD, a u 15% ''američkih'' auta udio stranih dijelova prelazi 50 posto! Dakle, od 10.2 miliona auta koji se naprave u Americi, skoro dva miliona čine ''mješanci'' sa većinskom neameričkom DNK.

Genetski čist automobilski Amerikanac ne postoji – čak i najprodavaniji američki automobil, Fordov pick-up F-150 koji se smatra ikonom američkog stila života, u sebi sadrži oko 68% stranih dijelova! Ako bi se gledalo po udjelu domaćih dijelova, Nissanov Pathfinder koji se proizvodi u fabrici Tennesseeju ispada daleko američkiji od Fordovog bestselera.

Sa električnom verzijom F-150 je situacija još gora, jer se u SAD pravi svega 24% njegovih komponenti. A inače, njegov najpopularniji motor, 3.5 litreni benzinac, proizvodi se u Meksiku, dok mu se mjenjač sklapa u SAD, ali od dijelova koji dolaze putem lanca dobavljača iz 24 države od Kanade do Rumunije.

Svi ti dijelovi, od meksičkih alternatora, preko kanadskih poluosovina, do korejskih guma trebali bi podlijegati novim carinama. Dakle, iako odluka o carinama cilja uvozne automobile, ona pogađa i domaće američke aute iako će proizvođači moći certificirati ''američki udio'' u njima.

Tu dolazimo do novog problema, a to su sirovine od kojih se prave američke komponente. Naprimjer, 80 posto američkog aluminijuma dolazi iz kanadske pokrajine Quebec a carine opterećuju i sirovine, a ne samo finalne proizvode! Dakle, osim što ne postoji ''genetički čist'' američki automobil u smislu proizvodnje, pogotovo ne može postojati ''čisti Amerikanac'' s obzirom na porijeklo sirovina.

Sve je to potpuno logično, naročito ako znamo da američka autoindustrija već barem pedeset godina funkcionira kao jedinstven organizam na osnovu sporazuma o slobodnoj trgovini na prostoru SAD, Meksika i Kanade, zbog čega su dijelovi slobodno prelazili granice kao da je riječ o jednoj državi. To je sistem koji se gradio decenijama, do te mjere da čak i američki zakon o označavanju vozila (American Automobile Labeling Act) doslovno navodi da se auto smatra domaćim ako sadrži preko 75% komponenti koje su izrađene u SAD, Meksiku i Kanadi, pri čemu se ''riječ 'domaći' definira više kao geografski koncept nego striktno u smislu nacionalnog vlasništva''.

Biće zanimljivo vidjeti da li će insistiranjem na carinama američke vlasti doći u situaciju da automobilima doslovno broje krvna zrnca i kako bi to izgledalo. Kako će se, naprimjer, tretirati dio koji je ugrađen u Detroitu, a napravljen je u Meksiku od aluminija iz Quebeca? Ili kako će se tretirati motor sa unutrašnjim sagorijevanjem sačinjen od 20,000 dijelova čija je izrada zahtijevala učešće stotina dobavljača i koji su tokom izrade nekoliko puta prešli granicu?

Uzmimo klip jednog takvog motora kompanije General Motors. Njegov aluminijum se u obliku boksita vadi u Quebecu, a potom ide u fabriku u Ontariju. Klip potom ide u američki Detroit na završnu obradu, a potom opet prelazi granicu i vraća se u Kanadu da bi se u gradu Windsor ugradio u motor. Detroit i Windsor faktički funkcionišu kao jedan grad kojeg rijeka i državna granica dijele na pola, pa su ove fabrike jedna od druge udaljene svega 15 kilometara. Na kraju, motor iz Windsora ponovo ide u SAD, u grad Flint u saveznoj državi Michigan gdje će se ugraditi u Chevrolet Silverado.

Slikovit je primjer i mjenjača kojeg proizvodi kompanija Linamar sa pogonima u sve tri države sjeverne Amerike. Njihov mjenjač tokom proizvodnje pređe granicu čak sedam puta prije nego što bude ugrađen i isporučen kupcu. Taman da su svi njegovi dijelovi proizvedeni u SAD – ostaje carina od 25% na čelik od kojeg su napravljeni.

Ukratko, Sjedinjene Američke Države uvoze 47% automobila koji se nađu na njihovim cestama. Na uvoz iz Meksika otpada oko sedamnaest, a iz Kanade, Japana i Južne Koreje po oko osam posto uvezenih automobila. Preostalih domaćih 53% sadrže visok udio neameričkih dijelova, koji u svakom sedmom automobilu prelazi polovinu tuđe DNK.

Postavljaju se pitanja – mogu li se automobilima brojati krvna zrnca, kako to izvesti i vrijedi li cijela stvar truda? Da li će to dovesti do smanjenja uvoza? Možda. Da li će auti postati skuplji? Sasvim sigurno. Da li će to dovesti do vraćanja radnih mjesta? Teško.

Naime, teško je reći i koliko Amerikanci uopće žele radna mjesta u ovakvim industrijama i koliko bi tih radnih mjesta i bilo s obzirom na automatizaciju u današnjoj autoindustriji. Ukoliko se u Ameriku i vrate tvornice automobila, to bi moglo značiti i samo nova radna mjesta, ali za američke robote. Ukoliko se i to bude isplatilo, jer – znate – i u robotima je puno uvoznih dijelova...