Pješak u Mostaru

Boraveći u Mostaru dva-tri dana lijepo sam se našetao po njegovim sokacima, bulevarima i avenijama, ne strahujući da će me iznenaditi, prestrašiti moguće i okrznuti neki nepažljivi vozač romobila, skejtborda, bicikla... Posebno me iznenadilo da u Mostaru nema mnogo pristalica vožnje električnim romobilima i da, za razliku od Sarajeva, ne prave haos po pločnicima, to jest pješačkom carstvu. Uočavam da su Mostarci kao vozači automobila veoma pažljivi prema pješacima, posebno u zoni pješačkih prelaza na kojima saobraćaj nije regulisan semaforima. Bez ljutnje, katkad i uz osmijeh zaustavljaju se prije nego je pješak kročio na zebru, ili krenuo da pretrči na drugu stranu. Škripu automobilskih kočnica u ovom gradu nisam čuo.

Kao i drugdje, i u Mostaru se saobraćaj na raskrsnicama sve češće pokušava riješiti izgradnjom kružnog toka. Jedan takav će biti u blizini Željezničke, odnosno Autobuske stanice. Za razliku od drugih sličnih gradilišta ovdje nema prašine, jer radnici svako malo prskaju dio kolovoza nasutog sitnim kamenom, pa je po njemu zamalo ugodnije hodati.

U gradu na Neretvi najopasnije je kretati se Starim gradom po kaldrmi koja je krupna i visoka, kad je suho, kao što bi u oktobru, i klizava. A ako ko vodi statistiku takvih nezgoda moguće da postaje sve opasnija.

Na sličan način prije četrdesetak godina i Sarajlije su kaldrmisale Baščaršiju pri čemu je visina kamenih oblutaka iznad betonske podloge bila manja nego što je to u mostarskom starom gradu. Nakon samo nekoliko godina bilo je jasno da se po njoj ne može normalno ni sigurno hodati pa je na prijedlog stručnjaka kaldrma dignuta a postavljene kamene ploče. Reporteri Oslobođenja su nedugo potom zabilježili izjavu nekoliko vlasnika dućana duž ulice Sarači koji su konstatovali da ''otkad nema kaldrme imaju više mušterija''. Logično: hodajući po kaldrmi ljudi su više gledali gdje će stati i kako proći a manje u šarene dućane i stare zanate.

Mostarci o tome još ne razmišljaju!