Opel Olympia: Bilo jednom u Cernici

U nekakvoj ličnoj, ali u općem poretku stvari relativno utemeljenoj teoriji, sve su stvari povezane. U tom smislu, sveti tekstovi i fizičke teorije se ne razlikuju previše i u njihovim je temeljima univerzalizam. Ono što se kasnije dogodi iskrivljivanjem religije rezultira, uglavnom, tragično. A ponekad su i tragični događaji, na neki čudan način povezani. I utječu na nas, mada su se dogodili i prije našeg rođenja.

Ili time samo pokušavamo traumama dati prihvatljiviji oblik?

Anti(junak) Safa

Elem, u Cernici, mostarskoj mahali gdje je živjela porodica moje majke i gdje sam proveo dobar dio ranog djetinjstva, živio je majstor pravog mostarskog nadimka – Safa. To je hipokoristik od Safet, jer se u Mostaru skoro sva muška imena skraćuju prema istom principu. Niskosilaznim akcentom na prvom slogu – Safet je, tako, Safa, Muhamed je Hama, Žarko je Žara, Željko je – Želja a Mustafa – Muta.

E, sad, (anti)junak naše priče je Safa, autoelektričar i jedan od prvih vlasnika mostarskih automobila. Vrijeme radnje su rane šezdesete, mostarska vruća ljeta se, uglavnom, provode po sokacima, a zime tamo gdje se može. Ako vjetar nije prejak, valja opet na ulicu.

I bio je 3. januar u pustinji blizu Idaho Fallsa u Sjedinjenim Američkim Državama, a grupa ljudi koja je radila na reaktoru SL-1 vratila se s jedanaestodnevnog odsustva. Trebalo je ponovo pokrenuti reaktor, a jedan od operatera koji su radili na tome, povukao je kontrolnu šipku više nego što treba, što je rezultiralo eksplozijom pare, metala i vode. Tada su smrtno stradala trojica mladića, na armijskom stažiranju,  jedan dvadesetdvogodišnjak, i dvojica u dvadesetsedmoj godini života. Novine u Idahu su pratile priču još oko dvije sedmice prije nego što se o tome prestalo govoriti. Urednički komentari su, bili, intonirani tako da se radi o nesretnom slučaju, ali i neizbježnoj pojavi ukoliko se žele osvojiti nove tehnologije.  Bio je to prvi kvar reaktora čiji je rezultat bio smrtni slučaj, na bilo kojem mjestu povezanom s atomskom energijom, od osnivanja American Energy Corporation, 1947. godine.

A 3. januara u Cernici Safa M., autoelektričar, vjerovatno malo pod gasom, od tek proteklih praznika, želi da ispuni želju lokalnoj djeci da se voze jednim od dva auta koja su tada postojali u Cernici. Njegov Opel Olympia, nasljednik, prvog Opela s pontonskom karoserijom, Rekorda iz 1953., bio je simbol optimizma i brzog oporavka Njemačke nakon Drugog svjetskog rata. Za to vrijeme, što se kaže, išao je korektno i solidno: 1488 kubika i 45 konjskih snaga, mogao je razviti 125 kilometara na sat, a trošio je 10 litara na 100 KM. Pošteno, reklo bi se, kad je auto predstavljen malo ko nije bio oduševljen, jer je atraktivni dvobojac pratio najnovije američke trendove i izgledao puno bolje od svega što se tada na tržištu moglo naći. Razgledan, sa širokim panoramskim staklima, toliko je oraspoložio ljude u Opelu, da su mu pored oznake za tržište Olympia Rekord, dobio i internu oznaku P. Što znači Panorama.

Fizička teorija ili Božja volja

Slika kao iz filma Once upon a time in America. Kao da vidim dječije glavice koje radosne ulaze u auto i Safu koji se smješka, jer voli djecu, i drago mu je da će se provozati u njegovoj limuzini. Kreću od Hadžiomerovića sokaka, skoro od džamije, proći će pored Stupčeve kuće i drvenog električnog stuba, direka, kako ga u mahali svi zovu, i onda zaviti u Rudinčevu, gdje su stanovali moji. To je naglo kretanje, Safa je malo usporen, ne uspijeva saviti volan i auto kreće prema Neretvi, brzina se povećava, on ga više ne može kontrolisati. Paniku prekida pad sa dvadesetak metara, sa visoke obale u Neretvu, koja je narasla. Trenutak pada traje kao cijela vječnost, i auto upada u rijeku. Ljeti je tu, inače pijesak, ali zima nije bila oštra, pa nije preduboko. Olympia s treskom pada u tu smjesu kamena, pijeska i vode, i u udesu smrtno stradaju dva dječaka: jednom je ime Fahrudin, a svi ga zovu – Maja. S onim tipičnim padom u akcentu. Drugi se, tvrdi majka, prezivao Humačkić, a moj daidža će izaći slomljenih ruku. Vidjevši događaj, cijela se Cernica praktično spustila na obalu Neretve, a moja majka je pomislivši da je izgubila brata skoro izludjela od muke. Daidža tvrdi da je jako vrištala, pa i sada ponekad mislim da sam neke od tih trauma ponio u DNK. Bilo kako bilo, pet godina nakon toga, Majinom bratu Mensudu (naravno prozvanom Mensa), srednjoškolskom profesoru, rodit će se mlađi sin, koji će dobiti ime Maid. Vjerovatno zbog sjećanja na rano preminulog brata.

Tako ću ja dobiti i prvog prijatelja u životu. Crvenokosi dječak, krupnih očiju, građom i izgledom pravi Kelt, danas je Londoner. Viđamo se rjeđe nego bismo htjeli, a ponekad dugo razgovaramo telefonom.

Život je priča, a traje onoliko koliko je čovjeku dano sretnih krajeva.

I veza između svih stvari. Bile one fizičke teorije, ili Božja volja.