Ne može gorivo biti jeftino, ako je nekvalitetno

Prije nekih mjesec dana sa dnevnog reda sjednice Vijeća ministara skinuto je usvajanje odluke o kontroli kvalitete naftnih derivata. U pitanju je odluka koja se tiče markiranja uvezenog goriva iz koje, kako se čini, stoje razne političke igre i interesi a koja bi mogla u konačnici dovesti do poskupljenja hrane za, da oprostite na klišeu, ''limene ljubimce''.

Uglavnom, iz perspektive običnog potrošača, vlast sprema nešto što će podići cijenu goriva a teško da će podići njegovu kvalitetu. A da se ne lažemo, gorivo koje se toči u Bosni i Hercegovini je po kvaliteti među najgorim koje možete natankati na ovom kontinentu i uzrok je brojnih kvarova na automobilima i skraćenog vijeka trajanja automobilskih komponenti.

Na našim pumpama

Istina je da postoje mehanizmi kontrole kvaliteta goriva na našim pumpama ali je isto tako istina da je broj uzoraka koji se uzimaju jako mali i da je pumpašima ostalo previše prostora za manipulaciju. Na kraju krajeva, nema te analize i statistike koja vas može uvjeriti u dobar nivo kvalitete goriva kada na svom automobilu jasno osjetite simptome koji uključuju otežano startovanje, nemiran rad, slabu vuču, ili povećanu potrošnju zbog kojih se trebate obratiti automobilskom liječniku ili ljekarniku, odnosno mehaničaru ili trgovcu auto dijelovima.

Priča o lošem gorivu je i opšte mjesto svakog ovdašnjeg razgovora o automobilima i kvarovima i sigurno da nema čovjeka u ovoj zemlji koji bar nije svjedočio takvom razgovoru, ukoliko ga nije i sam pokrenuo. U takvim razgovorima se uvijek nađe neko ko potegne obaveznu rečenicu ''a kakvo je gorivo u Evropi, ovo naše se ne može sa tim porediti.'' Nakon te rečenice se obično klimne glavom u znak apsolutnog slaganja, i u konsenzusu sudjeluje i onaj ko ima iskustva sa gorivom ''vani'' i onaj ko ga nema.

Obično se sa tom tvrdnjom slože i ljudi poput mene koji su imali iskustva sa vožnjom po inostranstvu ali jednostavno nikad nisu obratili pažnju na potrošnju. No, da ta priča o kvalitetnijem gorivu ''s one strane grane'' definitivno ima osnova imao sam se priliku uvjeriti nedavno tokom vožnje do Beča i nazad. Zaključak sa tog putovanja glasi: ''Ili je gorivo u Austriji vidno kvalitetnije, ili Austrijanci nekako znaju zaobići zakone dinamike fluida i u rezervoar uspijevaju nasuti više goriva nego mi.''

Kad čovjek putuje sam na dužim relacijama mozak mu se zabavlja raznim stvarima, pogotovo ako je u pitanju dosadna ruta poput one kroz ugarske ravnice. Nakon što presluša par podcasta i nešto muzike koje je spremio za puta, čovjek ima izbor ili da šalta nerazumljive mađarske radio-stanice na kojima ni ljudi koji žive tamo nemaju čuti puno toga osim propagande Victora Orbana, ili da sebi nađe drugu zabavu kojom pritom neće ugroziti saobraćaj. Dakle, mjerenje potrošnje na putnom kompjuteru. Resetovanje na svakih desetak kilometara i praćenje potrošnje.

Automobil je napustio Bosnu i Hercegovinu punog rezervoara, napunjenog do vrha na jednoj od posljednjih pumpi od Modriče prema graničnom prijelazu Svilaj, nije važno kojoj jer cilj teksta nije negativan publicitet nego skretanje pažnje na određeni problem. Da bi se u komentarima ovog teksta izbjegla međuentitetska polemika, važno je naglasiti kako u Modriči, odnosno entitetu RS, rezervoar nije napunjen nego dopunjen, tako da je na putu kroz Hrvatsku, Mađarsku i Austriju u njemu bilo i federalnog i republičkog goriva, i to otprilike u jednakim omjerima.

Zbog racionalnih razloga, gorivo za odlazak je natočeno u BiH po cijeni od 2,46 KM/l. Računica je bila da će to, na osnovu uobičajene potrošnje, biti dovoljno za dobaciti do Beča budući je riječ o automobilu sa jako lošim spojem prosječne potrošnje i skromne zapremine rezervoara od svega 51.1 litre (13.5 US galona). U normalnim uvjetima je ovo dovoljno za autonomiju od oko 700 kilometara, dakle nedovoljno za doći do Beča iz Sarajeva (oko 750 km), ali više nego dovoljno ukoliko je polazna točka Svilaj (oko 540 km).

Pred Bečom

Dakle i sa nešto povećanom potrošnjom, za očekivati je bilo da se lampica rezerve upali pred samim glavnim gradom Austrije, odnosno da pun rezervoar garantira bezbrižan dolazak na odredište. No, ona se upalila čitavih stotinu kilometara ranije, nakon pređenih svega 440 km! U pitanju je tonu i po težak 2.2 litarski common-rail turbodizelaš, ne baš pohvalne aerodinamike, ali koji ipak pri 130 km/h ujednačene vožnje na otvorenoj cesti ne bi smio trošiti izračunatih 10,2 litara na stotinu kilometara.

Da stvar nije do vjetra u prsa, mogao sam se uvjeriti u povratku. Nije ni do savladavanja visinske razlike, budući da je Svilaj na Savi čak zanemarljivih stotinu metara niže od Beča na Dunavu, niti do stila vožnje ili neke druge rute – vožnja je bila istim putem, istim načinom, istom prosječnom brzinom, ali je putni kompjuter pokazivao u prosjeku litar i po manju potrošnju a lampica rezerve se upalila tek po ulasku u BiH. Uz to, prije polaska na put automobil je napravio i tridesetak kilometara gradske vožnje po Beču, i sve u svemu goriva je bilo dovoljno da bez brige iduće tankanje bude u Doboju nakon pređenih 640 kilometara, uz potrošnju koja se vrti oko osam litara.

Zadnji argument koji bi neko mogao potegnuti protiv činjenice da je isti auto, vožen istim stilom, na istom putu i u istim vremenskim uvjetima napravio preko stotinu kilometara više sa austrijskim nego sa bosanskim gorivom jeste da je možda korišten drugi tip goriva, ali ni to nije slučaj. Bosanac ni u Bosni ne sipa premium goriva, a kamoli u Austriji, pa je tako u oba slučaja riječ o običnom dizelu D5 (10 ppm, EN 590). Dok je u BiH cijena istog derivata još stajala na 2,46 KM, u Austriji je bila 1,44 EUR, odnosno 2,81 KM – u oba slučaja je korišteno gorivo prosječne cijene, dakle niti najjeftinije niti najskuplje.

Ako nakon svega ugrubo uporedimo cijene litre dizela u BiH i Austriji i ostvarene kilometraže (uzimajući kao benchmark kilometražu nakon koje se upalila lampica rezerve), ispada kako je kilometraža napravljena sa ''austrijskim'' dizelom gotovo 20% veća, uz 15% višu cijenu, što znači da je sudeći prema ovom iskustvu – gorivo u Austriji jeftinije nego u BiH! Naravno, sve ovo treba uzeti sa dozom rezerve (kako god čovjek okrene, uvijek je na nekoj rezervi) jer je riječ o amaterskom testiranju koje bi vrijedilo ponoviti od strane profesionalaca u standardiziranim uvjetima pa tek onda uvažiti, ali da čovjek može potvrditi kako u pričama o ''boljem gorivu vani'' ima itekako osnove – može.

Do rigoroznijih provjera kvalitete goriva ostaje nam ili da se pouzdamo u preporuke iskusnijih i pazimo gdje točimo, ili da se mučimo sa autima koji neće da vuku, previše troše, nemirno rade ili neće da upale. U svakom slučaju, bilo da je stvar u gorivu ili nečem drugom, u slučaju problema na cesti BiHAMK je tu da vam pomogne na starom dobrom broju telefona 1282. Od sad sa još bržom reakcijom i bez potrebe za odabirom usluge u meniju.