Ljeto s Veležom: Čekajući Abdullaha

Živimo u svijetu s previše vijesti. To, valjda, ima veze s čovjekovim godinama. Vrijeme prolazi, neke se stvari nikada ne mijenjaju, pa onda i kad dođe neka dobra vijest, čovjek kao da joj se ne umije istinski obradovati. Sve se nešto nadamo da smo nešto naučili, sve se nešto trsimo da se naša riječ nešto čuje i pita, a opet ostajemo nekako duboko uvjereni u ono čemu nas je neko mudar davno poučio. U ovom slučaju je to Meša Selimović (1910. – 1982.) , jugoslavenski, bosanskohercegovački i srpski pisac, pojava kojoj se danas, četrdeset i tri godine nakon njegove smrti – a bilo je to 11. jula, u trenutku igranja utakmice u kojoj je Italija u finalu Svjetskog prvenstva u Španjolskoj 1982. porazila Njemačku s 3:1 – malo šta može odreći. Mrtvima se ništa ne može ni zamjeriti tako da, vazda, i uvijek valja imati na umu taj veličanstveni početak romana “Derviš i smrt”.

“Bismilahir-rahmanir-rahim! Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše. Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi. Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori. Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku.”

A kad se čovjek iz metafizike spusti u ono što je ovozemaljski, svakodnevni i običan život, ljetni su poslovi i htijenja uvijek slični. Je li sve podmireno, jesu li djeca završila školu, jesu li svi najbliži zdravi, kako na kraj s cijenama, na pijaci, u životu, i u Hrvatskoj, i treba li konačno jednom odlučiti da se ode na neku drugu destinaciju – u Grčku, “gdje turiste paze i čuvaju kao malo vode na dlanu”, u Egipat “gdje je toliko vruće da more, praktično, ne pomaže”, u Tursku “gdje se nikad ne zna kako ćeš se provesti”, ili u Albaniju “koja je nova destinacija i budućnost, mada dosta stvari izgleda kao kod nas u osamdesetima.”

I, onda, ostane i malo vremena za hobi. Neko će u ribu, neko će skakati oko haube i slušati kako mu radi motor, a neko sređivati nikada do kraja sredive stvari u bašti. Sto ljudi, sto ćudi, reklo bi se. I mi, ovi bolesnici sa zaostalim navikama iz prošlih vremena, za koje je ljeto početak takmičenja u raznim ligama: od ove naše mučeničke, koja s engleskim Premiershipom dijeli ime i nešto uzaludnosti, samo s obrnutim predznakom: oni na svoj od nas staromodnih uvijek osporavani talent, uglavnom, nemaju ono što zanima nas koji se furamo na to da fudbal (danas poznatiji kao nogomet) mora imati čaroliju. Mislim, nikom pametnom neće pasti na pamet da Bellingham ili Grealish ne znaju lopte, ali druga je to deredža u odnosu na Salaha ili Bruna Fernandesa. Srce obično kuca na jugu, a sjever hoće i ovce i novce. Baš kao što Harry Kane nije bolji igrač od Lewandowskog, i baš kao što David Beckham, naprosto, nije bio bolji od Erica Cantone. Iako ovaj drugi nikada neće biti – Sir. Kako ono ide pjesma: džaba vam novci, moji sinovci...

Na početku i na kraju – to je samo igra.

Ili, više nije? U tom svijetu se u posljednjih deceniju i po sve okrenulo naglavačke – baš kao i u pravom svijetu – ali dok ljudi pokazuju otvoreni animozitet i prijezir prema bilo kakvim oblicima političkog organizovanja, svi hoće fudbalske uspjehe i spektakl. Kinezi (besmisleno) žele prebaciti Ligu prvaka na svoje stadione, Arapi sipaju stotine milona za igrače kojima je rok trajanja pred kraj ili je istekao, a na kanalima za praćenje sporta smo uredno dobili indijska, australska i sva druga takmičenja. Od kojih najviše iskreno raduju sveafrička prvenstva, gdje se još uvijek mogu ukazati raznorazna ludila: od utakmice s tri završetka do nabijanja lopte iz šesnaesterca kojima su se smijali stadioni u osamdesetima. Novo je vrijeme donijelo uvid u to da čovjek uredno može pratiti Komore, otočku zemlju u Mozabičkom kanalu, između Madagaskara i kopna, čiji se glavni grad zove Moroni, a gdje još nije završena kolonijalna borba, jer je obližnji Mayotte, na koji Komori polažu pravo – francuska kolonija. Siromašna, i izrazito politički nestabilna zemlja ima više nego simpatičnu reprezentaciju koju sladokusci prate s posebnim zanimanjem.

Vijest da je reprezentativac te zemlje Abdullah Rafidin (31), koji je inače u selekcijama U 16 i U 18 potpisao ugovor za Velež, iskreno me je obradovala, jer, k vragu, mi smo uvijek bili avangarda, pa i u takvim stvarima moramo biti prvi. Abdullaha je karijera nosila na sve strane: rođen 15. januara 1994. godine u Marseillesu, još jednoj nultoj fudbalskoj tački. Tu je i počeo karijeru, a onda je otišao Lorient, i tamo ostao tri godine. U Cadizu je proveo naredne dvije, a onda je prekomandovan u Belgiju, u Waasland – Beveren. Nakon toga u Stade- Lausanne, pa u drugi švicarski klub – Servette, gdje ga je trenirao trenutno pridruženi član uprave Veleža Meho Kodro. Dvadeset puta je igrao za reprezentaciju, a željno iščekivanje da se pojavi na terenu protiv Sloge u Doboju, nakon što su se povrijedila trojica Veležovih igrača ostalo je neispunjeno. Nismo vidjeli Abdullaha, ali jesmo donji dom afričkog fudbala. Biće da i Abdullah polako shvaća gdje je došao, a u novoj sredini mu valja poželjeti puno sreće i sabura.

Trebat će mu.

Bilo kako bilo, ljeto je počelo debaklom naših klubova na međunarodnoj sceni: Borca iz Banje Luke je isprašila Santa Coloma iz Andore, davši im čak četiri komada kod kuće. Želju je otresao klub čija je tradicija, ako ćemo gledati prema godini osnivanja jednaka onoj plavih s Grbavice (NK Koper je, čak, stariji godinu dana), a Sarajevo je uspjelo odigrati tri poluvremena protiv Universitatee iz Craiove, ali se stvar, pred kraj, jednostavno raspala.

Kad je čovjek mlad onda misli da nema ništa gore nego se uvijek iznova razočaravati u iste stvari. Ali, kad dođete u neke godine onda shvatite da vam nema druge i da je čak i dobro da tinja barem neka nada da sve nije propalo i da ćete se do groba nervirati oko istih stvari. Nakon što sam uredno odgledao utakmicu između Sarajeva i Radnika u kojoj je domaćin poveo 3:0 i trebao rutinski privesti utakmicu kraju, desio se mundijalski preokret. Gosti su se, rečeno skromnim rječnikom nekadašnjih sportskih komentatora, digli iz pepela, i za 16 minuta postigli čak četiri gola, “Pitari” su golom Mlinarića, bivšeg Veležovog igrača, iz Koprivnice, spasili bod. U regularnoj, borbenoj i za naše prilike brzoj utakmici.

I onda je na kraju dana, opet došla prva ljubav. Skoro ispunjen stadion “Rođeni” i Velež protiv banjalučkog Borca, sve ove godine, klub koji i nakon siledžijske favorizovanosti nije izgubio sve simpatije. I kako obično biva, Velež je greškom odbrane skoro pa sam sebi zabio gol. I onda je došlo drugo poluvrijeme u kojem su se momci u crvenim dresovima rastrčali, pokazali kako se igra za dres s crvenom petokrakom na plećima, i izjednačili. “Mali”, dvadesetjednogodišnji Aldin Mešić je, poput prave zvijezde trznuo glavom na centaršut Ziljkića, i Velež je osvojio prvi ovosezonski bod. Oni koji traže analogije odmah će se sjetiti Semira Tuce i Predraga Jurića. U Ligi od deset klubova neće biti lako, i svaki je gol i bod životno važan. Zato je i važno da su se oko Veleža opet skupile njegove legende – Enver Marić, Džemal Hadžiabdić, čak i Vahid Halilhodžić, a i na neki svoj kosmički način i Blaž Slišković. O njima bi, svakako, bilo lakše pisati, i sjećati se prošlih vremena.

Ali, valja danas živjeti. I gledati naprijed. Abdullaha Rafidina, istina, još nismo vidjeli, osim zaista rijetkih, jer je nastupio na prijateljskoj utakmici protiv Posušja na Kupresu, ali i u tom čekanju da biser s Komora bljesne – ima nekog čudnog zadovoljstva.

Jer, čovjek nikad ne zna šta ga čeka. Veležovac, pogotovo.