Lincoln Continental: Odavde do vječnosti

Odlaskom Jovanke Broz, uz nepristojnu pompu i razne interpretacije zašto je i kako ta nekad vanredno, a i kao starica, lijepa žena bila izolirana više od trideset godina – otišla je posljednja komunistička kraljica. Kao i većina protagonista toga vremena, najveći broj svojih tajni ponijela je u grob, nikada do kraja ne razjasnivši kako se dogodilo da žena prvog i jedinog predsjednika Socijalističke Federativne Republike bude izolirana toliko godina: prvo kao zakonita supruga Josipa Broza, koji se 1975. iselio iz njihovog zajedničkog doma u Užičkoj ulici u Beogradu, a onda i kao protokolarno prva dama. Prema svjedočenju Titovog unuka, veliki je komunistički car na samrtničkoj postelji u Ljubljani odbio susret sa svojom trideset i dvije godine mlađom suprugom, a ona je naredne 33 godine živjela u siromaštvu, pod prismotrom, u nekoj vrsti kućnog pritvora, bez osnovnih stvari za život, grijanja i uz pomoć valjda samo jednog čovjeka iz srbijanskih vlasti, tadašnjeg ministra rada i socijalne politike Rasima Ljaića.

Da te mrze i da ti se dive

Priča o Jovanki Broz je, zapravo, tužna onoliko koliko je tužan svaki život kojem je suđeno da se iz ničega digne u visinu, “da te mrze i da ti se dive”, kako kaže stih jedne pjesme Duška Trifunovića. S druge strane, svoditi priču na to da je Jovanka Budisavljević bila obična čobanica koja se kao dijete priključila partizanima, a onda omađijala tri decenije starijeg ženskaroša i bonvivana bilo bi banalno i netačno. Ona je, najvjerojatnije sklonjena u stranu intervencijom dvojice moćnih ljudi. Mrzila je generala Nikolu Ljubičića, predstavnika tvrde struje armijskog vrha koji je isprogramirao Miloševića i koji bi, na kraju, i pristao na krnju Jugoslaviju (“makar bila i Srbija”) u kojoj bi vojska imala (reći) zadnju. S druge, oponentne strane bio je Stane Dolanc, proračunati Slovenac, opasni kontraobavještajac koji u svojoj biografiji ima i detalje da je za potrebe uništenja “vanjskog neprijatelja” kako se to tad zvalo, “zaposlio” i Željka Ražnatovića Arkana, kasnijeg ratnog zločinca i ubojicu, koji je i sam stradao od atentata. Dolanc je još 1974. godine shvatio kuda plovi brod nazvan Jugoslavija (i kako će se nasukati) i predložio da svi regruti služe JNA u svojim republikama. Tito i vojni vrh su, naravno, odbili takvu zamisao, a Dolanc je nastavio utirati put osamostaljenju Slovenije. Čak i njegovi protivnici mu ne odriču da je u tome vremenu uradio veliki posao kako bi Slovenija postala država.

U posjeti Kennedijevima

U tom registru, dakle, treba čitati izolaciju Jovanke Broz, kojoj je bilo nezamislivo da neko rastura Jugoslaviju, i koja je, kako se govori, činila sve da Tito nikada ne sazna neke stvari. Početkom sedamdesetih je Ljubičić, prema jednom svjedočenju, rekao svojim saradnicima: “Ona mora otići. Jer, ako ne ode ona, otići će Stari”. Najvjerovatnije nikada nećemo saznati detalje kakvu su mrežu spleli ti ljudi oko nje, ali tada je bilo dovoljno da vas se optuži da ste špijun i – nema vas. Tada nije bilo Wikileaksa i transparentnih segmenata djelovanja pojedinih tajnih službi, nego su se stvari rješavale ukazima. Papiri tajne policije kažu da je državni i partijski vrh te 1974. godine govorio o Jovanki Broz čak 59 puta.

Prisjećajući se lijepih dana, Jovanka Broz jednom je rekla: "Najljepše dane na putovanju provela sam u Sjedinjenim Američkim Državama, u posjeti Kennedijevima."

Bilo je to mjesec prije atentata na njega. Dakle, oktobra 1963., trajala je posjeta jugoslavenskog predsjednika Americi, pa je to kasnije upotrijebljeno da bi se Titu “dokazalo” kako je Jovanka američki špijun.

John Fitzgerald Kennedy bio je omiljena figura, i uz Billa Clintona, jedan od onih zaštitničkih figura koje ljudi u svijetu ne doživljavaju samo kao američkog predsjednika, nego kao neku vrstu globalne metafore, kao čovjeka koji pridržava teret cijele planete. Bivši ratni heroj, iz useljeničke obitelji, oženjen otac četvoro djece, protivnik mrtve trke u naoružavanju, nasmijan i simpatičan, JFK je djelovao kao idealan muškarac. Nakon što je krenuo sa rješavanjem konflikata, smirio odnose s Kubom i htio prekinuti rat u Vijetnamu, morao je nekome zasmetati: vojna industrija pravi milijarde dolara i ta se “proizvodnja” uvijek morala nastaviti. Pedeset godina od njegovog ubojstva ne prestaju špekulacije i nove verzije Kennedyjeva smaknuća, i baš kao u slučaju Jovanke Broz, nikada nećemo saznati sve detalje toga ubojstva. Zvanična verzija, da je predsjednika ubio komunizmom zaluđeni fanatik Lee Harvey Oswald djeluje tako blijedo i neuvjerljivo, i baca sumnju na vjerodostojnost ionako tanke priče o psihopatološkom ubistvu, tim više što je Oswalda dva dana kasnije u hodniku policijske stanice ubio Jack Ruby, smrtno bolesni policijski doušnik. Dovoljno je, dakle, samo krenuti od tih pretpostavki da bi vam brzo postalo jasno da zvanična verzija ne odgovara istini.

Smrt u Dalasu

Za automobil u kojem je pucnjima u glavu pogođen JFK, Stari je rekao da je to Lincoln Continental. Slučaj je, eto, htio da Kennedy bude ubijen u autu nazvanom po prvom američkom predsjedniku na kojeg je izvršen atentat Abrahamu Lincolnu. Najdirljivija scena sa sahrane JFK-u je kad mali, petogodišnji sin John Junior, vojnim pozdravom, rukom iznad sljepoočnice ispraća očev kovčeg. Ta tužna scena mog je Starog dovodila na ivicu suza. On nije volio politiku, niti se bavio njome, ali je prezirao nepravdu. Jednom je rekao nešto u stilu: “Nikad mi neće biti jasno zašto se vozio u otvorenom autu, taj su Lincoln mogli blindirati da ga tenk ne može probiti”. 

A taj Lincoln model SS-100-X upravo je konstruirala tajna policija, sa željom da predsjednik ima odgovarajući auto za paradu. U Cincinattiju su ga konstruirali u firmi Hess&Eisenhart. Nakon ubistva JFK-a, prednji dio je prepravljen, stavljen mu je puni oklop, i ostao je služiti Bijeloj kući još dosta vremena. Ali, za JFK-a je bilo prekasno, taj ga je automobil u Dalasu odvezao u vječnost. Danas taj auto stoji u Dearbornu (država Michigan), u muzeju jednog od najvećih magova autoindustrije Henry Forda. Za podsjećanje koliko zapravo treba malo da se ljudsko biće vine u visine, i još manje da se kao strelovita kometa sruši na zemlju. Baš kao što su pale zvijezde JFK-a i Jovanke Broz.