Land Rover: Nepoderivi doajen

Bilo bi nepristojno kada bih slagao da ne znam jesam li već ovdje pisao o Land Roveru. Jesam, ali to je auto koji zaslužuje barem nekoliko nastavaka: stari dobri Britanac, nastao na bazi avionskog motora, za čiji je dizajn kao inspiracija poslužio Jeep, i danas je hit. Čak sedamdeset posto tih automobila proizvedenih između 1948. i 1957. i danas radi. Aluminijumsku karoseriju, zbog velikih viškova aluminijuma sa motora – što bi rekli u Hercegovini – goni četverocilindarski dizel motor zapremine 2.500 ccm, koji je, osim nafte, mogao ići i na palmino ulje. Nepoderivi doajen je vozilo spasilačkih službi, vojske, policije, poljoprivrednika, dakle, svih onih kojima treba auto koje neće stati, a nije skupo za održavanje.

Heroj cesta

Defender, kako su ga nazvali u tvornici u Soilhullu u Istočnom Yokshiru prosto je vozilo za sve situacije i kad se vozite u njemu, a morate se popeti na ozbiljnu visinu, osjećate se nekako superiorno. Snaga sa kojom taj auto ide cestom je nešto neuporedivo, nešto što nema nijedan drugi automobil. Suveren. A kad je nešto takvo, i tako ozbiljno, bilo da se radi o živom biću ili stvari, red je da ima knjigu o sebi. Ostaje samo ono što je zapisano, a Defender 90-110-130 ima svoj priručnik koji sam vidio i uslikao kod svog prijatelja Ervina. On, Ervin, je heroj cesta u Evropi, na Bliskom Istoku i u Americi. Novinar je, jedan od najpametnijih koje znam, prošao je sve ratove, dovezao se u Sarajevo 1992. kad su svi htjeli otići iz njega. Tu je izgubio najboljeg prijatelja, Ivu Štandekera, također novinara ''Mladine'': pogođenog gelerom granate na Dobrinji, vozili su ga okolo, a četnici ga nisu htjeli pustiti u Kasindol ili na Pale gdje je mogao dobiti krv. Par sati nakon prevoženja unaokolo ispustio je svoju dušu i zauvijek ostao u našem sjećanjima. Esad, prijatelj i pjesnik, rekao je da mu je Ivo jednom kazao da je genije. To je jedini put kad se zaista pohvalio. Ivo  je, eto, bio takav čovjek. Anđeo.

A Ervin je, zapravo, takav kakav je njegov Land Rover. Veliki, pouzdan, udoban i skoro ga je nemoguće iznenaditi. Osim što je osobno upoznao Jasera Arafata ili Ahmeda Jasina, bio je u Ramallahu, Faluji, vozio se duž cijelog Magreba, živio u Washingtonu i Jerusalemu, tragao za velikim pričama i pravim ćevapima. Prosto, najveći. Osim što mu nikada nije mrsko voziti, ima naviku da sve provjeri sam. Tako je jednom sjeo u Land Rovera i spucao u Odesu, za vrijeme takozvane Krimske krize. Hiljadu sedamsto i devedeset kilometara, brojem 1790 ili landroverski rečeno 1119 milja, je Krim udaljen od Ljubljane, i toliko je Ervin, toliko nazad, vozio do tamo. Lud tip, fino vam kažem.

Kad smo se zadnji put vozili iz Kopra za Ljubljanu, on je govorio o tome kako je taj njegov Land Rover bio u policiji, onda ga je on otkupio i odvezao majstoru da ga dotjera. Kako i nije bilo previše posla na njemu, tako je Ervinov novi ljubimac postao car slovenačkih cesta. Nekoliko ih je tamo, u podalpskoj deželi, i naravno da blicaju jedni drugima kad prolaze. Ervin i ja se često šalimo. Ja tvrdim da je on musliman i da mi je ukrao vjeru iako mi to doista nije bitno, a on kaže da sam mu ja ukrao ime. On, istina, ima nešto predrasuda o Istoku, one su uglavnom romantizirajuće. Ali, ako se može tako reći, ima i pravo na njih. Pošteno ih je zaradio.

Ali, uz sve detalje i naše smicalice, a posljednja je bila da se javio iz Moskve sa fotografijom zlatnog grba Sovjetskog saveza i rekao da mijenja vjeru i da je opet komunista, znao sam da ipak nešto krije. Otvorio sam pretinac (a to inače ne radim u ničijem autu), i našao pravu dragocjenost. Knjigu. Defender 90-110-130, sa osam poglavlja, apendiksom za zabavnu elektroniku i podacima za upotrebu na pumpi. Sve nacrtano i napisano kako treba, za duduka kakav sam ja, uredna komandna tabla, mjenjač, sve cakum-pakum, što bi se reklo. Potvrda da svaka ozbiljna stvar na ovom svijetu mora imati svoju knjigu. Ispada da je život, reklo bi se, ipak knjiga. Ni put, ni partija šaha, ni rijeka, nego knjiga.

Mujo i Buda

A kad smo već kod toga, red je da se i ja malo pohvalim. Kad je Ervinova starija kćerka završila gimnaziju, on kao predstavnik najodličnijih roditelja, pozvan da kaže nešto mudro djeci koja polako postaju ljudi. Stao je ispred njih i izgovorio sljedeći tekst: ''Dragi i drage moje, ja bih sada, kada stupate u život, trebao reći nešto mudro. Ali, umjesto toga, citirat ću svog prijatelja, bosanskohercegovačkog pisca Ahmeda Burića koji mi je ispričao jedan poučan vic. Pa kaže, došao Mujo u Kinu, da se sretne s Budom. Da ga pita pitanje svih pitanja: Šta je život? Buda ga gleda i kaže: ''Život je rijeka''.

Mujo se malo iznervira, mrko pogleda veliko božanstvo i kaže: ''Nije, ba.'' Buda se zainteresira: ''Kako nije?''

''Pa, tako fino'', odgovori Mujo. ''Nije, valjda, da sam sve prodao da tebe vidim, i da mi ti sad kažeš da je život – rijeka. Nije ti vala neki fazon.'' Naviknut da mu se ne proturiječi, Buda se živ pretvori u uho i upita Muju: ''Dobro, evo reci ti, šta je život''.

''Život je'', krenu Mujo u eksplikaciju, ''kad Suljo i ja potrpamo žene i djecu u aute, pa zapucamo na Vrelo Bosne. On tamo ima neku prikolicu, mi zapalimo roštilj, predvečer se pojavi onaj neki Avdo s harmonikom, ubode jedno dvije tri sevdalinke tipa Akšam mrače, moj pobogu brate, onda prespavamo, sutra ide čorba malo da nas vrati od mahmurluka, onda on kaže, vala smo mogli po još jednu pivu, mi maznemo onu pivu, uto eto opet nekog sa sazom, mi opet roštilj, u to će i akšam, žene nas malo i napadnu što ne mislimo na sutra, a valja i sutra raditi, mi onda to polako pospremimo, zapalimo i onaj improvizirani WC što smo napravili nakon što smo iskopali rupu, pjesma još pomalo tinja, ona vatra gori, i mi ti se polako pakujemo kući, za Sarajevo. Eto, majstore, to je život.''

Buda ga pogleda i ne bez čuđenja kaže: ''A ja mislio rijeka''.

Eto, takav vam je Ervin. I taj njegov Land Rover. Kao život. Kao rijeka. Kao knjiga.