Gorki šećer

To se posebno odnosi na osnovne namirnice: brašno, so, ulje, šećer... Mi u Bosni i Hercegovini to još ne razumijemo na pravi način što se očituje i na primjeru ''Šećerane'' u Bijeljini. Mnogo godina nakon agresije čekalo se na  tehnološki oporavak ovog privrednog giganta i pokretanje proizvodnje u njemu. To se nije dogodilo na željeni način. Prije sedam godina otvoren je a ovih junskih dana okončan stečajni postupak, iz čijeg se epiloga može naslutiti da će u njenim halama i na ogromnom prostoru zemljišta nići šest-sedam različitih fabrika. Dakle svaki gram šećera u budućnosti kupovat ćemo u inostranstvu, naravno ako ga i tamo bude. ''Glava šećera'', o kojoj je Milovan Glišić davno pisao u svojoj pripovijetki uistinu će se razbiti i o našu glavu.

Neshvatljivo je kako država o ovome ne razmišlja o strateškim fabrikama. Bez obzira na to što je privatizirana, ''Šećerana'' je dalje bila interesantna i važna kao javno dobro. Tu se ne smije zanemariti da se vladinim mjerama moglo podržati uzgoj šećerne repe i nesmetana proizvodnja, te da se tako stvore tržišni uvjete kojima bi se eliminisao nelegalni uvoz i nelojalna konkurencija. Tim prije, jer je bijeljinska fabrika svojim kapacitetom mogla da podmiri potrebe domaćeg tržišta i istovremeno izveze nešto manju količinu od toga i pri tome zaradi.

Olako smo nasjeli na nagovor nekih stranih mentora da sve pocijepamo i rasprodamo, ne vodeći računa o onome bez čega se ne može živjeti i ne tražeći način kako da taj njihov recept provedemo bez dugoročnih i neizlječivih posljedica. Da je greška načinjena samo u ''Šećerani'' problem ne bi bio toliko izražen. Ali sudbinu sličnih njoj doživjelo je na stotine strateških fabrika, tvornica, hotela i bolnica čiji će nedostatak sa porastom globalne krize u nejakoj BiH izazvati nove društvene i ekonomske izazove.