Golf za heroja

Septembar je mirisao košarkom. Bili smo ponosni na naše momke, prvo kada smo nakon dva produžetka spektakularno pobijedili Francusku u Skenderiji, a onda smo dobili i Mađare na Evropskom prvenstvu. Musa, Nurkić, Robertson i ostali reprezentativci, zajedno sa selektorom Adisom Bećiragićem, trijumfom nad tada još aktuelnim prvakom Evrope – Slovenijom, ispisali su jednu od najljepših sportskih priča u posljednje vrijeme. Snovi su nam se bili otvorili, ali dalje od Kelna nismo mogli. Do kraja je otišla Španija, koju je s klupe sjajno vodio Sergio Scariolo. Utakmicu života u finalu je odigrao Juancho Hernangomez. U Madridu se slavilo. Mene je to berlinsko finale vratilo u 1986. godinu. Baš u taj Madrid, gdje se igralo Svjetsko prvenstvo.

Jugoslavija vs SSSR 1986.

Ta košarkaška trauma iz djetinstva me dugo držala, jer se pred očima jednog desetogodišnjaka odigrala tragedija u kojoj su za 50 sekundi stradali moji tadašnji heroji i snovi. Madridsku tragediju iz 1986. ne bi mogao napisati ni Eshil, ni Sofokle, niti Euripid, ali jesu košarkaši tadašnjeg SSSR-a. Bilo je polufinale SP-a, ex Jugoslavija je igrala fantastično, sve do 52 sekunde prije kraja... Vodili su devet razlike, a onda je iz očaja Arvidas Sabonis, tada 21-godišnjak, bacio loptu i od tablu pogodio tricu. Tri sekunde kasnije, Valeri Tihonenko je spretno oduzeo loptu i postigao još jednu tricu. Počela je drama... Najveći tragičar je ispao mladi Vlade Divac koji je napravio duplu grešku, a Valters je pogodio još jednu trojku i utakmicu odveo u produžetke. Više nije bilo spasa reprezentaciji SFRJ. I te večeri najbolji jugoslovenski igrač je bio legendarni Dražen Petrović, koji je Sovjetima zabio 29 poena. Samo tri mjeseca nakon tog prvenstva, košarkaški Mozart je potpisao četverogodišnji ugovor za Real Madrid, a ostalo je historija. U Madridu, od ovog ljeta, igrat će i Džanan Musa, u klubu za kojeg i oni koji ga ne vole kažu da je najveći. U Realu je i najbolji bh. sportista svih vremena otplesao svoj nezaboravni košarkaški balet. Mirza Delibašić je legenda madridskog kluba, kao i Dražen. No, glavni grad Španije nije jedina priča koja ih veže.

Petrović je početkom osamdesetih iz Šibenke trebao preći u sarajevsku Bosnu, gdje je Kinđe postao ikona. Jedna utakmica, u finalu prvenstva Jugoslavije (između Šibenke i Bosne), pokvarila je taj plan. Već je tadašnji šef Bosne Stjepan Grubnić Draženu u Šibenik poslao bijeli TAS-ov Golf (Jedinicu) i sve je bilo spremno za njegov prelazak u Sarajevo. Dogodila se historijska utakmica u kojoj je Šibenka slavila 83:82 i osvojila naslov prvaka. Dražen je zabio 40 koševa, uključujući dva odlučujuća slobodna bacanja. No, Bosna se žalila da je zadnji prekršaj, iz kojeg je Dražen zabio bacanja, dosuđen nakon isteka vremena. Savez je utakmicu poništio i naložio da se igra majstorica u Novom Sadu, na što Šibenka nije pristala – naslov je za zelenim stolom dodijeljen Bosni. Dražen je, umjesto u Bosnu, prešao u Cibonu, a njegov otac je otišao u Sarajevo i platio Golfa. To je bio prvi Draženov auto. Deset godina kasnije, Dražen će nažalost stradati u jednom drugom Golfu crvene boje kojeg je vozila njegova djevojka Klara Szalantzy. Kakva je to tragedija bila, najbolje je opisao moj poznanik, novinar iz Mostara Alija Lizde, koji je u to doba bio u logoru Hrvatskog vijeća obrane u Ljubuškom. Iako nije znao hoće li ostati živ, taj dan je zbog Draženove smrti logoraš Alija proplakao... Dugo nakon te nesretne 1993, mama Biserka je Golfa dovezla pred Draženovu spomen sobu na Baldekin, u Šibenik. Madridska traumatična noć iz 1986, nesretni crveni Golf sa njemačkog autoputa iz 1993. i suze logoraša Ale Lizde, spojili su košarku sa životom koji nas ponekad uči da sjećanja znaju biti bolnija od snova. Dakako, heroji prežive svoju smrt. A bijeli Golf na šibenskom Baldekinu poput Odisejevog vjernog psa Arga čuva uspomenu na čovjeka kojeg smo voljeli do suza i kada nam je vlastiti život bio upitan.