Fiat 124: Pauk u Berlinu

Na Berlin, taj grad koji je nadrastao sve svoje sjenke i sad stoji kao prijestolnica kozmopolitizma, bi se čovjek nekako navikao, ali na ove temperature – nikako. Ni u Sarajevu vala nije ništa bolje, naprotiv, ali valjda je insan takav da se na ono svoje lakše navikne, pa mu njegova muka lakše pada. Ili pak ne zna drugačije, pa vođen tankim nitima sudbine, svoje život hoće učiniti podnošljivim. Zimi, kad u Berlinu zapuše hladan vjetar sa Sjevernog mora, on prolazi direktno kroz kosti, a ljeti vrelina s asfalta isto tako tjera da se negdje sklonite.

Mali insan, veliki grad

U glavnom gradu Njemačke je na stotine, na hiljade takvih mjesta u kojima se nudi okrepljenje: taj je megapolis pored svoje ''autentične'' kulture, upio i desetine drugih. Na svakom koraku su mjesta koja nude stvari iz bezmalo svih kutaka svijeta – od Kine do Vijetnama, preko Libana i Sirije, naravno Turske i Rusije čiji su stanovnici i decenijama naseljavali i još uvijek naseljavaju ovaj grad, do balkanskih i prekookeanskih zemalja. Cijeli taj ugostiteljsko-trgovački konglomerat gradu daje boju, ritam, ton i šarm. Šarm za koji oni koji najbolje znaju Berlin, kažu da nikako ne smijete olako i otprve pristati na njega. Jer, ma koliko čovjek iskusan i veliki bio u svojim očima, veličina i važnost toga grada ga podsjećaju na to koliko je u odnosu na njega, mali i beznačajan.

U ulici Schiffbauerdamm, u kvartu Mitte, što u našim uvjetima odgovara pojmu centar, nalazi se ''pravi'' njemački – kako tamo kažu – kultni političko-kulturni lokal nazvan StäV. To je skraćenica od Ständige Vertretung, što znači stalno zastupništvo, a stoji na obali rijeke Spree gdje je nekad bilo pristanište za brodove koji bi dolazili iz unutrašnjosti. Ime aludira na Stalno zastupništvo Savezne Republike Njemačke u nekadašnjem DDR-u, Demokratskoj Republici Njemačkoj, koje je tu postojalo od 1974. godine pa do njemačkog ujedinjenja 1990. Ponuda u restoranu je ''klasična'' njemačka – krompir, pivo, kobasice a zidove krase posteri i fotografije poznatih ljudi iz njemačkog javnog, kulturnog i političkog života. Na tim slikama, u kafani koja je nekada postojala u bivšem glavnom gradu Savezne Republike, Bonnu, ''nema koga nema''. Od bivšeg kancelara Helmuta Kohla, preko legendarnog Hansa Dietricha Genschera, protestnog rokera Uda Lindenberga, Gerharda Schrödera, Angele Merkel, svih poznatih i manje poznatih faca njemačke kulture i politike... ali se čini da počasno mjesto ipak priprada Willy Brandtu.

Willy i Tito

Životna povijest ovog velikog čovjeka nadrasta ne samo ovaj novinski tekst, nego su o njemu napisane brojne knjige. I on, i više od četvrt stoljeća nakon smrti, ne prestaje biti tema raznih svakovrsnog propitivanja povijesti. Nezakoniti sin mornara iz Lübecka, na početku šegrt u luci, koji se u zoru Hitlerove vladavine priključio ljevici, emigrirao je prvo u Norvešku kako bi izbjegao progon nacističkih agenata. Kao novinar je otputovao u Španiju, a Hitlerova Njemačka mu je oduzela državljanstvo. Uhvaćen je 1940. ali je uspio pobjeći jer je nosio norvešku uniformu, a u Švedskoj je živio do kraja Drugog svjetskog rata. Nakon što je 1948. vratio državljanstvo, krenula je njegova politička karijera u kojoj je bio praktično sve što se moglo biti: gradonačelnik Berlina u vrijeme izgradnje zida, vicekancelar, ministar vanjskih poslova i, na kraju, kancelar. To mjesto je morao napustiti ostavkom 1974. ali je do 1987. ostao zastupnik u Bundestagu i predsjednik SPD-a. Vjerovatno najznačajnija i jedna od najpozitivnijih osoba njemačke povijesti 20. stoljeća, na jednoj od fotografija u kafani Stalno zastupništvo, u društvu svoje supruge nazdravlja uglednom gostu: riječ je, možda pogađate, o Josipu Brozu Titu i njegovoj supruzi Jovanki, koji su se našli istim poslom.

Brandtovo glavno poslanje koje mu se s desne strane političkog spektra uvijek zamjeralo, bilo je širenje vidika i produbljivanje odnosa sa zemljama istočne Evrope. A za te stvari niti je bilo boljeg ni jačeg ni otvorenijeg partnera nego što je to bio Tito.

Nakon kratkog okrepljenja u pabu koji je oaza rajnske kulture u Berinu, valjalo je dalje prema metrou u Friedrichstrasse i na aerodrom Schönefeld i nazad u Bosnu. I dok sam prolazio pored rijeke, na kraju ulice sam krajičkom oka primijetio parkiran mali, stari automobil, koji je postrance stajao i kao da se nikako nije uklapao u cijelu sliku. Pogotovo ne u skoro beskrajni berlinski vozni park, kojim više ne tako dominantno ali ipak osjetno caruju njemačka vozila. Mali žuti Fiat 124 Spider iz vremena Hladnog rata, prijateljstva Tita i Willy Brandta, stajao je kao mali snop sunčevih zraka. Zaštićen ničim, osim možda činjenicom da mu zaštita i ne treba jer je preživio sve te mijene, i ko zna kako, našao se tu, ispred Stalnog zastupništva, u kojem se okupljaju prolaznici poput ovoga koji ovo zapisuje i oni koji žive u svijetu u kojem valja voditi svoje i tuđe borbe. U svijetu u kojem ništa nije stalno. Osim borbe. I sunca.