Davis Divan – Povratak u budućnost

U drugoj polovini 1940-ih, automobilska industrija se vraćala proizvodnji putničkih automobila nakon što je godinama doprinosila ratnim dešavanjima. Ovaj period oživljavanja ponudio je mnogo mogućnosti kako postojećim proizvođačima automobila tako i novopridošlicama koji su imali nešto novo za ponuditi.

U Evropi, ambiciozni mladić po imenu Enzo Ferrari postavljao je temelje za jedan od najpoznatijih brendova sportskih automobila u istoriji automobila (Ferrari). S druge strane Atlantika, vizionarski biznismen po imenu Preston Tucker također je osnovao vlastitu automobilsku kompaniju s ciljem okončanja hegemonije Detroita na tržištu. U roku od godinu dana, Tucker 48 ''Torpedo'' izašao je na ulice, i iako je veliki skandal praćen tužbom okončao svaku nadu u proizvodnju velikih razmjera, ovaj fascinantni automobil će ostati jedan od najinovativnijih sedana svih vremena.

Poput Prestona Tuckera, Glen Gordon "Gary" Davis, bivši prodavač polovnih automobila iz Indijane, preselio se u Kaliforniju u nadi da će pokrenuti sopstvenu automobilsku kompaniju. Prvi korak ka ovom cilju napravio je 1947. godine kupovinom prilagođenog vozila od tada poznatog člana visokog društava iz Južne Kalifornije po imenu Joel Thorne, inače nasljednika bankarske imperije Chase.

Nazvan "The Californian", ovaj roadster na tri točka napravio je dizajner trkaćih automobila Indianapolis 500 Frank Kurtis koji je inspiraciju dobio od borbenog aviona Lockheed P-38 Lightning. Osim neobičnog dizajna nalik na avion, navodno je bio prilično brz, a Thorne ga je često uključivao u amaterske utrke prije nego što je odlučio da ga proda.

Kada je prvi put vidio futuristički automobil i primijetio kako ljudi reaguju na njega, Davis je shvatio da bi se takav dizajn prodavao kao ''halva''. Okolnosti iza prodaje ostaju nejasne, ali legenda kaže da je bivši prodavač smislio plan da slupa auto tokom probne vožnje i natjera Thornea da mu ga proda uz ogroman popust. Očigledno je ovaj plan uspio i na kraju je kupio trotočkaš za manje od 50 dolara.

Ubrzo nakon toga, Davis je angažovao nekoliko inžinjera, uključujući Petera Westburga iz Douglas Aircraft Company, i nakon što su rastavili vozilo i shvatili kako je napravljeno, krenuli su korak dalje i napravili model od gline u omjeru 1:4.

Nakon što je model bio dovršen, Davis je snimio nekoliko fotografija i stavio oglas u izdanje Hollywood Citizen Newsa, tvrdeći da gradi “Automobil budućnosti”. S objavljenom cijenom manjom od 1.000 dolara, neusporedivom ekonomičnošću goriva i inovativnim dizajnom s tri točka koji je olakšao paralelno parkiranje od bilo kojeg drugog vozila dostupnog na tržištu, automobil je odmah izazvao veliko zanimanje.

Biznismen je uspio osigurati investiciju imućne porodice Bendix, te je u roku od nekoliko mjeseci osnovao kompaniju Davis Motorcar Company, unajmio hangar na aerodromu Van Nuys i zaposlio tim radnika koji su počeli graditi automobil.

Nazvan Divan, što je arapski izraz za kauč ili dnevni ležaj, trotočkaš je imao dvoja vrata i veliku udobnu klupu koja je mogla primiti do četiri odrasle osobe. Divan je mjerio 4,66m u dužinu i 1,83m u širinu. Bio je ogroman za vozilo s tri točka, ali se ipak smatrao kompaktnim u usporedbi s ogromnim limuzinama tog doba.

Izgrađen oko čelične šasije prekrivene aluminijskim pločama, izgledao je poput male letjelice koja je izgubila krila. Što se tiče inovacija, mogao se pohvaliti tvrdim krovom od stakloplastike, koji se mogao ukloniti kao i skrivenim prednjim svjetlima, disk kočnicama na sva tri točka i ugrađenim hidrauličnim dizalicama koje su zamjenu probušene gume činile izuzetno praktičnom.

Snaga je dolazila iz 2,6-litrenog Continentalovog rednog četverocilindraša koji je razvijao 63 KS. Uparen s Borg-Warnerovim ručnim mjenjačem s tri brzine i Spicerovim diferencijalom, omogućavao je Divanu postizanje najveće brzine do 187 km/h. Štaviše, potrošnja goriva je bila između 4,7 i 6,7 litara na 100 km, zavisno o stilu vožnje, što je za ono doba bio ogroman uspjeh, pogotovo u Americi.

Kompanija je nastavila razvijati dva prototipa koji su korišteni za dodatno animiranje javnosti, ali prije nego što je prodao automobile, Davis je uspio prikupiti procijenjenih 1,2 miliona dolara prodajom zastupničkih prava širom SAD-a. Stvarna proizvodnja odvijala se puževom brzinom, na veliko nezadovoljstvo osnivača i skupine zabrinutih investitora. Nakon dvije godine neuspjeha i propuštenih rokova, potencijalni trgovci tužili su Davisa zbog kršenja ugovora. Gary Davis je na kraju osuđen po osnovu 20 tačaka prevare i osam tačaka velike krađe. Tada je osuđen na dvije godine u radnom pritvoru u Castaicu u Kaliforniji, a “Automobil budućnosti” odjednom nije imao nikakvu budućnost. Uključujući prototipove, između 1947. i 1949. dovršeno je 16 Divana, uključujući tri vojna vozila. Do danas ih je sačuvano 12.

Davis Divan ostaje intrigantan dio poslijeratne automobilske istorije. Bio je to futuristički, borbenim avionom inspirisan automobil na tri točka koji se bitno razlikovao od masovno proizvedenih automobila tog doba.