Sarajevo Film Festival je velika stvar, ne samo za glavni grad nego i za čitavu zemlju. I oni koji nerijetko i s pravom govore o njegovim nedostacima, ne mogu poreći vrijednost SFF-a, kao i neku vrstu magnetizma koji prelazi ove naše regionalne granice i donosi korist... Tako iz godine u godinu, crvenim ćilimom ispred Narodnog pozorišta šetaju brojne holivudske zvijezde, a ove godine dvije najsjajnije su bile Meg Ryan i John Turturro. Lično volim filmove kad ostare, pa sam na festivalu gledao ostvarenje braće Coen iz 1991. godine – Barton Fink. U njemu glavu ulogu igra spomenuti Turturro koji je nakon projekcije u Metalcu dobio Srce Sarajeva. Mene je, opet, Barton Fink još jednom podsjetio kakav je majstor i glumački div s dječačkim duhom John Goodman, odigravši jednu od uloga života... To što ne znaš kako će završiti i kojem pravcu priča ide, jest karakteristika braće Coen zbog čega mnogi vole njihove filmove. Kako stare, sve su bolji.
U Metalcu je prikazano još jedno starije majstorsko djelo: Sideways (Stranputica). Dakako, u znak cijenjenog režisera, producenta i scenariste Alexandera Paynea koji je za spomenuti film dobio Oscara za adaptirani scenarij. Ovom autoru je u Ljetnom kinu također dodijeljeno počasno Srce Sarajeva, kao znak priznanja za njegov izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti. I sam Payne kaže da voli gledati stare filmove te ga je posebno dojmilo što su ljudi u Sarajevu s oduševljenjem gledali njegovo djelo koje je već napunilo 20 godina. Nakon dodijeljene nagrade, režiser je rekao: „Kada me ljudi pitaju o Sarajevo Film Festivalu kažem, vidite, to nije Cannes, nije ni Venecija, nije Berlin. I hvala bogu što nije... Jer to je festival koji dolazi iz srca, nastao je u ratu...“ Ta čestica, sastojak festivala što je nastao tokom rata i opsade glavnog grada i kada je kultura bila važan dio otpora, vjerovatno je presudna za okupljanje velikih zvijezda i uspjeh koji je u drugi plan potisnuo Pulu, Beograd ili bilo koji drugi filmski festival u ovom dijelu Evrope.
Pošto, kažem, volim stare filmove, gledao sam i Payneov Sideways, posebno što je to i road movie (film ceste) i uživao. Priča o dva jarana s fakulteta koji su upali u krizu srednjih godina, jedan profesor i pisac Miles (Paul Giamatti) a drugi glumac u silaznoj putanji Jack (Thomas Haden Church), putuju Kalifornijom u crvenom Saab kabrioletu, istražujuju vinarije, igraju golf, jure žene, tražeći sebe i odgovore za neizvjesnu budućnost. Što je, realno, najteže pronaći, iako se na tom putu vozite u čuvenom švedskom Saabu koji često glumi profesorsko auto u američkim filmovima. Giamatti je često podcijenjen glumac koji svakom karakteru dadne crte čovjeka kojeg odnekud poznajete i blizak vam je. Sideways je u jednu ruku komedija, ali i ozbiljna ljudska drama jer se film bazira na ljudskoj nezrelosti, neozbiljnosti, sujeti, testiranju prijateljstva, sudaru s realnošću, ali i strepnji za budućnost. Scena u kojoj Jack, kako bi prikrio pravi razlog zašto mu je slomljen nos, zabija Milesov Saab u drvo, a da bi njegovoj vjerenici predstavio da mu je nos stradao u saobraćajnoj nesreći, urnebesna je i na možda na najbolji način odslikava složenost života i neizvjesnost u kojem će pravcu sve to ići.
Saab nije spektakularno auto, ono koje će juriti u filmovima niti za kojim će se uzdisati. Ali jest auto u kojem možete proći životne stranputice. Koje vas može dovesti i do crvenog ćilima. Ako pričate priče kao što to radi Alexander Payne.
Povezane novosti
Fiat 850, ili šta je donijela mudrost?
Ovo je priča o odrastanju u Sarajevu, prvim plivačkim zaveslajima na Makarskoj rivijeri, uzorima koje odlaze i autu koje se pamti.
Vraćam se majci u Bosnu
Moguće posljedice novog vala stečaja u Evropi mogu biti prekidi narudžbi iz BiH, povratak bauštelaca u domovinu i smanjen priliv deviznih doznaka što ih naši ljudi tamo zaposleni šalju rodbini.
Rast i propast
Šta je važnije – ekonomski rast ili zaštita okoliša, pitanje je kojim su se bavili mnogi stručnjaci, a naš saradnik donosi priču o regionalnom pogledu na njega, kao i šta mi u BiH (ne) radimo...