Čovjek i muzej za sjećanje

Borba pamćenja protiv zaborava je borba pojedinca protiv vlasti. Svaki put kad se onaj što ovo piše sjeti te velike misli češkog pisca Milana Kundere (1929. – 2023.), koji je svoju novu domovinu našao u Francuskoj. Nakon što je 1975., konačno, postalo jasno da Partija neće trpjeti ni najuvjerenije i najumnije patriote, ukoliko oni budu postavljali znak pitanja zašto se s njom srlja u propast. Priču, dakako, znate, toliko smo je puta čuli i vidjeli kod nas. Pitanje pripadnosti nekoj stranci ili političkoj grupaciji u nas nije pitanje izbora, nego – interesa. Od devedesetih, traje naš slobodni pad, i još ne vidimo nikoga ko bi to, barem za malo, mogao ublažiti. Baš kao u pjesmi legendarne beogradske alter rock grupe Block out – ''Dan koji nikada nije došao'': mi smo zalutali/ i sad se vraćamo polako/ ali ne znamo kako.

Rupa na zastavi

Ko zna kako se našao i gdje je zalutao moj drug Cojla, kad se u vrtlogu pada Nicolae Ceausescua i njegove autoritarne vlasti, našao upravo tamo – u Rumuniji. K vragu, od kraja osamdesetih vidjeli smo raznih ratova i čuli ko zna kakvih priča o njima, nekima i sami svjedočili, ali on je bio prvi. Bilo je to 1989., u decembru, i bila je to, valjda jedina evropska revolucija koju je diktator platio glavom. Strijeljanje Nicolae Ceausescua i njegove žene Elene revolucionari koje je predvodio kasniji predsjednik Ion Iliescu, objasnili su tako da su htjeli zaustaviti daljnja međusobna ubijanja Rumuna. Tajna služba Securitatea bila je razbijena, ali budući da su znali što su radili trudili su se da unište što više dokaža. Što uvijek podrazumijeva da treba skloniti neke ljude. I kako vrijeme prolazi, broj neugodnih svjedoka se povećava. Nastavak znate. Slike rumunjske trobojnice (plava, žuta, crvena) s rupom, jer odatle je isječen socijalistički grb, beskrajne televizijske emisije u kojima ustanici donose vijesti o svojim uspjesima, dok pred njima najčešće stoji flaša s providnom tečnošću koja nije voda – su glavne slike koje pamtim iz toga doba.

Par puta sam poželio da mogu proći kroz ekran, i ući tamo u studio rumunjske nacionalne televizije, da svojim očima vidim što se događa. To su vremena kad se počinjeno baviti sobom: jugoslovenskih kongresa s kojih odlaze slovenačke, hrvatske, i kasnije, bosanske delegacije, vremen mitinga, slavljenja Vidovdana i Kosova, vremena u kojo ćej se bezbrižnost pada socijalizma, pretvoriti u krvavi nacionalni pir, čiji krajnji cilj treba  kapitalizma.  

A da se mašta mogla ovaplotiti i da sam, doista, kao na filmu mogao proći u teve i naći se na bukureštanskim ulicama, vidio bih njega – Cojlu. Bog zna kakvim poslom, i kakvom željom s avanturom, mostarski mladić koji je jedva prešao dvadesetu, našao se usred grotla koje je palio građanski rat. Vidjevši da je vrag odnio šalu, polako je krenuo prema granici s Jugoslavijom. Ali, do nje je, što bi rekla pjesma, i narodna i nenarodna, dalek, i dug kaljav put. Moj se drug skoro mjesec dana kretao od sela do sela, krajputašima, od makadama do ceste, i doživio stvari za brat – bratu dva romana. Kad je, konačno, prešao Dunav i došao u Jugoslaviju, imao je vremena da ispriča svojoj mostarskoj raji šta se događa kad se ruši vlast, i kako je kad propada država, ali gradska su djeca često naivna , i ''brane'' se onim mislima da – ''nema šanse da će rat doći u Sarajevo i Mostar, to je negdje tamo, u Slavoniji, u Vukovaru, u Dubrovniku''. Neće đavla.

I dok je tako nešto mislio a prvi puščani meci i eksplozije rezale zrak i mir po Mostaru, uspio je pasti u ruke četnicima – rezervistima (za koje smo, dosad, skoro i zaboravili da su prvi napali Mostar), koji su ga starim Pinzgauerom s još nekoliko ljudi, vodili prema Bileći. Gdje će ga tući, i kobajagi ispitivati, a niti su mogli što saznati što ne znaju, niti im je bilo stalo da išta znaju. Nakon tih batina, prepoznat će ga neki Trebinjac, reći mu da je čuo za njega i da je dobar čovjek, i da će mu pomoći. Nakon što je završio u razmjeni, shvatio je da nije više isti čovjek, ali bio je živ. To u ratu, a i izvan njega, ispadne najvažnije.

Kad su ga poslali u rovove, brzo je bio ranjen. Bez iskustva u ratnim operacijama, bačen u, opet se srećom uspio izvući: nakon kratkog liječenja u Splitu, opet će se vratiti u svoj Mostar, i opet tvrdoglavo nepristajati na to ta je to jedan sasvim drugi grad u odnosu na onaj u kojem je odrastao. I opet tvrdoglavo nastaviti živjeti prema svojim načelima, dočekati kraj rata, i opet spajati ljude, biti svoj, i slobodan.

Ali, niko nije prorok u vlastitom selu. Ili, domovini. Vratimo se na početak, Kunderinoj sudbini. Kako je jednom zapisao. ''Rijeke teku vijekovima, a ljudske sudbine se odigravaju na obalama. Odigravaju se da bi bile zaboravljene, a rijeke će teći dalje.''

Oldtimeri u Rodoču

Zato, kad prolazite kroz mostarsko naselje Rodoč, potražite jednu točku. To je Oldtimer klub Mostar. Vidjećete tu neke rijetke modele, neke stvari iz historije automobilizma, neke vrlo vrijedne eksponate, nitko vas, ako ne želite, neće ometati. I ako želite uzeti neku od starih školjki, i svojim rukama i novcima dotjerati neku od karoserija koje kao projekti, čekaju majstorske ruke.

Dočekat će vas Čovjek. Širina njegove duše ostavlja bez komentara.

Dotle da sami sebi ne vjerujete da ste sreli legendu.

To je Cojla. I to je njegov Muzej. Borba za sjećanje. I za neke generacije koje dolaze, i koje će, nadamo se, biti pametnije od nas.

Jer, bolji, u poređenju s Čovjekom o kojem govori ovaj tekst, teško da mogu biti.