Citroen HY: Na margini jednog romana

Jedna od najtežih stvari koje se piscu mogu dogoditi jeste kad priča – stane. Tako je i s vozačima: samo je udes gori od onog osjećaja apsolutne bespomoćnosti u kojem zbog filtera za benzin, ili samo onako, auto krene kašljucati, i onda, a to se obično događa na putu prema moru, poput umorna čovjeka, zastane i odmori pored puta. I utone u neizvjesnost nastavka puta. Autima je, u toj priči, lakše, jer skoro uvijek postoji neki Majstor u plavom kombinezonu, ili u majici lokalnog građevinskog preduzeća koji će vas, pri pristupu, cinično odmjeriti, s pogledom u kojem stoje godine nakupljenog cinizma: ''Vidi ovog jadnika. Što si ti došao!?''

Roland Barthes

Vrste majstora

I onda, počinje vaš ekspoze. Sva ta ''objašnjenja'' vozača zašto oni misle da im je auto pokvaren zvuče isto. I imaju dozu dirljive uzaludnosti. To zvuči otprilike ovako: ''Znate, ja mislim da je to od onog frtajlera, što ide od bobine prema blajbingeru, pa ima ona cijev koja se zavrne…'' Što više pokušavate pokazati svoje ''znanje'' iz oblasti motora, to ste u goroj u poziciji. U osnovi postoje dvije vrste dobrih majstora. U prvu spadaju oni koji u sebi odmah podižu cijenu rada dok mušterija brblja, i oni iz kojih progovara generacijama nagomilani tersluk. Koji mušteriju odmah lijepo, tonom koji baš i ne trpi da mu se proturječi, zamole da ode sjesti u park, ili u obližnji kafić i da nešto naruči. Kažu da postoji i treća vrsta majstora: oni koji odmah uspostave dijagnozu i autu i vozaču i blago se nasmiju, i nastave razmišljati nešto svoje, ali ja ih još uvijek nisam sreo. Takvi, uglavnom, postoje samo u knjigama, filmovima i serijama, ali budući da moje iskustvo nije apsolutno, možda mi se posreći da sretnem i jednog takvog majstora. Još bi najbolje bilo da to bude žena. Ali, bojim se da ta priča više nema veze s automobilima.

A svega ovoga mudrovanja ne bi bilo, da mi pod ruku nije došla jedna knjiga. Roman koji je donio prijatelj, s preporukom njegove supruge, rediteljice: ''Ovo je za njega.''

Knjiga se zove Sedma funkcija jezika, napisao ju je francuski pisac i profesor Laurent Binet (1972.) – uz to i muzičar – i njezina najbolja strana, a ima ih puno, je u tome što je pisana s radošću. To je roman kakav, zapravo, treba biti. Tekst je neodredivog žanra, između krimića, paradoksalizma, semiotičkog eseja i ljute zezancije, pisac nas kroz situacije provlači poput majstora koji vozi mini-kombi za dostavu uskim ulicama, i nikada ne učini ni najmanji sudar, niti se očeše o nijednu zamku, kojih u Gradu svjetlosti, u kojem se roman i događa, ima na hiljade. Elem, knjiga, koju neću prepričavati počinje u osnovi bizarnom smrću Rolanda Barthesa, jednog od najznačajnijih filozofskih pisaca 20. stoljeća u Francuskog, semiologa i književnog kritičara. Vjerovatno najvažnija ličnost evropskog poststrukturalizma i postmoderne, stradala je u saobraćajnoj nesreći: 25. februara 1980. godine, nakon ručka s predsjedničkim kandidatom Francois Mitterandom, prilikom prelaska ulice udario ga je kamionet, koji je vozio Ivan Delahov. Prema zvaničnom policijskom izvještaju imao je alkohola u krvi, ali nije bio u prekršaju: imao je 0,6 promila što je ispod tada dozvoljenih 0,8. Vozač, inače Bugarin po nacionalnosti, radio je u perionici veša, i priznao je da je kasnio sa dostavom košulja, dok je utvrđeno da nije prešao dozvoljenu brzinu od 60 km/h. Mjesec dana kasnije, od posljedica te nezgode u saobraćaju i povreda na plućima, nakon tretmana respiratorom, otišao je ''Genije srednje klase'', kako su ga nazivali, čovjek koji je na kraju svoje prve knjige, napisao: ''I poslije? Šta sad napisati? Možeš li još nešto napisati. Neko piše sa željom, a ja nisam onaj koji ide putem želja.'' 

Mašina za tumačenje

Čovjek koji je, valjda, prvi utemeljio teoriju da između autora i njegovog djela nema direktne veze – što je danas vjerovatno najmoderniji i općeprihvaćen stav, ali je kao i svi ti stavovi vrlo diskutabilan i podložan raznim kritičkim diskursima – stradao je kao pješak, nakon ručka s budućim predsjednikom.

Čovjek je mašina za tumačenje, piše u romanu njegov autor, a ja i pored najbolje volje nisam uspio naći koji je automobil povozio velikog filozofa i bio sevep njegovoj smrti, između ulica Rue St. Jacques i Rue De Ecole, na lijevoj obali Seine.

U to vrijeme, najčešće vozilo za dostavu bio je Citroenov kombi, takozvani Citroen HY, čudna kombinacija kamioneta i furgona, čiji je razvoj počeo još prije 2. svjetskog rata. Vozilo koje izgeda kao kakav namrgođen Brko, inspirirano je njemačkim avionom Juncker, a glavna prednost ovog vozila je bila da može prevoziti konja, pa je brzo postalo popularno među uzgajivačima i odgojiteljima grla. Njegov najveći konkurent Volksvagen Model 2, također je doživio dugu karijeru, ali ni jedan ni drugi nisu mogli na američko tržište. Prestanak proizvodnje HY stigao je 1981. godine, i tu bi se negdje priča mogla i završiti. Književni postupak bi, dakako, dozvolio špekulaciju da je smrt Rolanda Barthesa ubrzala taj proces, ili da je Bugarin koji je vozio kombi bio član neke obavještajne službe, koja je možda, htjela osujetiti Mitterandovu pobjedu na izborima, ali to je, kao što znamo – ili možda ne znamo – materijal za literaturu.

Koja počiva na situacijama koje donese život. Ili, nemaju veze sa životom. Kao i sve priče o ljudima. I vozilima