Cadillac zatvara krug

Autobuska stanica Port Mayo na sjeverozapadu Pariza, zapravo, je balkansko mjesto. Nekada poznat po kongresnom centru, na vratima grada, mjesto je odakle se ponajbolje vidi Trijumfalna kapija je nekadašnje predgrađe. Cesta kojom prilazite oivičena je novim naseljem – favelom: izbjeglice iz arapskih zemalja, poglavito Sirije tu su kako su znale i umjele sklepale neke nastambe. Tu i tamo, iz udžerica i kućeraka od lima provijava neko svjetlo, iz metalnih buradi kulja ogromna vatra, a djeca na izmaku pariškog sunca igraju lopte. Niko ne zna ko će od njih biti, recimo, budući francuski reprezentativac, baš kao što nikada ne možemo otkriti šta tačno određuje čovjekovu sudbinu. Je li to jedan momenat, quark, detalj koji nas uputi na put za vječnost, ili se životni put gradi svakog dana iznova, jer se rađamo slučajno, a umiremo bez najave? Ko bi ga znao.

A moglo je bolje...

Teška priča za magazin o automobilima, ali vjerujem da znate šta hoću reći – svi smo u nekim godinama, i u nekim trenucima pred dilemama: jesam li dovoljno učinio/la, u životu, je li moglo bolje, je li trebalo ovo ili ono. Od tih pitanja nema ništa, a bez njih se ne može, baš kao što je nemoguće i znati jesi li mogao biti drukčiji da je neko tvoj, nekada davno, sa primorja Crne Gore (nedavno sam se bivajući na Cetinju i istražujući porijeklo skoro konačno uvjerio da su svi Burići na kontinent doselili iz Herceg Novog), umjesto u blagorodne brežuljke oko Stoca, sjeo na brod i otišao daleko. Recimo, u New Orleans, gdje se stizalo, kaže priča, iz Kotora, odakle su trbuhom za kruhom i za novom domovinom odlazili radnici. Naravno da je to sve skupa bilo neostvarivo, naši Hercegovci i Crnogorci, u najboljem slučaju su išli kopati rudnike u Pennsylvanniji i niko od njih nikada nije završio kao muzičar koji svira s afroamerikancima, uho s gusala teško završava s klavirom, ali eto, moj željeni alter ego uvijek je bio taj: da sam pijanist u barovima negdje na Bayou na rukavcima Mississippija, i da okružen Afrikancima, Indijancima, Kreolcima i ostalim pripadnicima zajednice kidam neke ruske i naše balade i plesove, uz njihove ''vitamine''. Taj ludi san je neostvariv, ali ko od nas nije želio da bude kosmonaut, ili barem pilot neke velike letjelice. Moj put u kosmos je, eto, trebao voditi preko crno bijelih tipki. Ali, knjiga je, očigledno, prevagnula: dolazim iz kulture u kojoj se više vjeruje napisanom nego otpjevanom ili odsviranom, nedovoljno pismene da bi svoju svijest bazirala na tome, a dovoljno prijetvorne da svaki tekst izvrne u korist nekog sitnog političkog interesa. Ili ga prešuti.

Delta života

Sa Port Mayoa idu autobusi na sve strane: veliki evropski do Amsterdama i Bruxellesa za samo nekoliko sati, pa nešto duže za Madrid i Barcelonu, i Zuerich, i za London preko kanala. Cestama Zapadne Evrope, kao beskonačnim rijekama plove milioni ljudi. Oni jesu Evropljani, ali među njima je vrlo mali broj onih koji su se takvima smatrali prije recimo nekoliko desetina godina. Bogatiji, bijeli ljudi voze se svojim automobilima, a autobusima putuju useljenici, cijele familije, ili se ide u posjetu rođacima, ili se, jednostavno traži mjesto pod suncem. Autobusi putuju sa Zapada na Zapad, a sa Istoka na Istok: sa Port Gallienija, istočnog izlaza iz Pariza, idu autobusi za Sarajevo, Beograd, Zagreb, Skoplje, Istanbul… Ljudi koje kontinent na kojem žive nikada do kraja nije prihvatio, ali oni drugoga nemaju. Evropa se razliva, kao delta Mississipija, na velike rukavce, i na male bare iz kojih vrebaju zmije i krokodili. Ispada da je svijet, zapravo, rijeka, a Evropa je delta. Koja se razliva.

Na putu prema metrou ugledao sam Cadillac. Žuti, stajao je s podignutim gornjim točkovima, kao skakavc, kao spomenik jednog svijeta kojeg više nema. Svaka blues zvijezda, iz Memphisa i Chicaga, i iz delte, iz četrdesetih i pedesetih – Muddy Waters, Howlin Wolf, Little Walter, Etta James – svi oni znali su da su uspjeli kad bi im pripao Cadillac. Kad bi sjeli u njega i vratili se u svoju favelu, možda baš onakvu kakva je danas ona na prilasku Port Mayou, da pokažu kako njihova pjesma obišla svijet, a da su postali veći od života. Cadillac je, inače, kao i većina glavnih američkih automobila nastao i proizveden u Detroitu. Pokretač cijele priče je, naravno, bio veliki Henry Ford, koji je svoje finansijere Williama Murphyja i Lemuela Bowena poslao u neku stvar, a oni kao pravi praktični Amerikanci pozvali Henry Lelanda da preuzme fabriku, i radi na razvoju jednocilinričnog motora. Nazvali su je po francuskom avanturistu i istraživaču Antoineu Laumetu, koji je u novom svijetu imao i novo ime: nazvao se De La Mothe Cadillac, po selima iz okoline Tolouisea u Francuskoj, odakle je potekao. Najpoznatiji je po tome što je 1701. osnovao Detroit, grad automobile, bluesa i soula.

Krug se tako zatvorio. Američki auto iz snova, je zapravo, “francuska” stvar. Kao što riječ limuzina, dolazi iz francuske pokrajini Limouisin.

Sa radija je zasvirao Dr. John, posljednji preživjeli kralj klavira iz New Orleansa, a ja sam shvatio da je jedan neodvojiv dio mog života sada ovdje. I mislio kakvo bih sebi ime dao da sam otišao u New Orleans. Marquis Chair, recimo. Bivši se svijet od sadašnjeg razlikuje i po tome što je danas nemoguće izmisliti novi identitet. Postoje samo novi automobili i stari snovi o njima.