Bože, kako neki mogu gore, a ja i Žuga ni na more... pitao se Pišonja negdje na Bradini u kultnoj pjesmi Zabranjenog pušenja. Autor ove pjesme, Sejo Sexon ispričao je jednom da je ona inspirirana stvarnim događajem, a da su Pišonja i Žuga bili školski drugovi njegovog mlađeg brata. Ove pjesme, u kojoj su glavni junaci sarajevski jalijaši koji su ukrali autobus i zaputili se ka Jadranu, sjetio sam se dok sam zbog iznenadnih radova na Bradini čekao u kilometarskoj koloni. U autu mi nije svirao boogie-woogie, kao u autobusu oko 23:05 kad je murija blokirala cestu, nego sam očajno šaltao radijske stanice čekajući na preko 35 Celzijusa zajedno sa brojnim vozačima i njihovim saputnicima. Boogie-woogie, kao oblik bluesa, nastao je u SAD-u početkom 20. vijeka u ruralnim područjima Juga, posebno u Teksasu, i kome je ritam važniji od melodije i harmonije. Ne znam jesu li Pišonja i Žuga na Bradini slušali legendarnog Jerry Lee Lewisa, koji je boogie-woogie, svirajući ga na klaviru, donio na svjetsku scenu, ali znam da je balada o ovoj dvojici sarajevskih tinejdžera postala važna činjenica pop kulture na prostoru čitave ex Jugoslavije.
Dan nakon saobraćajnog kolapsa na Bradini, oglasili su se iz kompanije Autoceste Federacije Bosne i Hercegovine i istakli da je do opšteg nereda, na početku jednog od najprometnijih vikenda u godini, i to na najživljoj cesti u ovo doba u državi, došlo zbog ''greške izvođača radova'', te su se izvinili građanima. Radi se o izgradnji kružnoga toka, koji treba da bude spojna tačka između dionice autoputa Tarčin – Ivan sa magistralom koja dalje vodi ka Konjicu i Mostaru. Radovi na spomenutoj dionici kasne, jer je ranije federalni premijer Fadil Novalić najavio da će navedena dionica autoputa u saobraćaj biti puštena krajem ovog augusta. Ipak, iz Autocesta odlučili da će se radovi ubuduće vršiti od 22 do 6 sati, tako da ne bi trebalo biti gužvi i kolona. Nema sumnje da u jeku turističke sezone i vrijeme godišnjih odmora intervencije na važnim putnim pravcima moraju biti organizirane i vođene na najstručniji način.
U američkom filmu Do posljednjeg dana, koji je remake filma slavnog Jeana-Luca Godarda, glavni glumac Richard Gere igra lutalicu i sitnog kriminalca Jessiea. On putuje od mjesta do mjesta, uvijek u potrazi za nekom novom avanturom i belajem, a u jednom prilikom sreće prelijepu francusku studenticu koju igra Valérie Kaprisky.
Jedino što u Jessievom životu je neizostavno su muzika Jerry Lee Lewisa i problemi sa zakonom. I kako nije bilo selameta za Jessiea i njegovu djevojku u Americi, ovo dvoje mladih ljudi odluči pobjeći u Meksiko kako bi dobili priliku za novi početak. No, do novog početka i daha, čekale su ih barikade, baš kao i Pišonju i Žugu. Do Meksika ili do mora, uvijek čeka neka bradina. Ali, na kraju se i iznad Teksasa, i iznad Meksika, i iznad Bradine... dugo na nebu smije mjesec žuti. Samo ga trebamo vidjeti.
Povezane novosti
AMPELMANN: Čikica sa semafora koji je postao jedinstveni simbol Berlina
Za mnoge turiste, berlinski Semaforko je privlačan kao Brandenburška kapija ili Berlinski zid, pa je i čest motiv na fotografijama i razglednicama. Tako su čikice s berlinskih semafora izišle iz njih i postale zaštitni znak grada, čineći njegov identitet.
Bečka kafana u podnožju Mont Everesta
Globalna ekonomija se drastično mijenja sva tržišta, pa i Bosnu i Hercegovinu polako počinje zapljuskivati talas uvoza jeftine radne snage iz inostranstva. Već je zapljusnuo i kultni sarajevski hotel „Evropa“. Kakva nas budućnost čeka?
Voda je benzin
Ovih dana se najavljuju velike vrućine, te je i u saobraćaju potrebna dodatna opreznost, ali i spremnost vozača i njegovih saputnika da u automobilu barem imaju koju flašu vode. Uz važnu napomenu: flaša vode uvijek mora biti u prtljažniku.
