Bože, kako neki mogu gore, a ja i Žuga ni na more... pitao se Pišonja negdje na Bradini u kultnoj pjesmi Zabranjenog pušenja. Autor ove pjesme, Sejo Sexon ispričao je jednom da je ona inspirirana stvarnim događajem, a da su Pišonja i Žuga bili školski drugovi njegovog mlađeg brata. Ove pjesme, u kojoj su glavni junaci sarajevski jalijaši koji su ukrali autobus i zaputili se ka Jadranu, sjetio sam se dok sam zbog iznenadnih radova na Bradini čekao u kilometarskoj koloni. U autu mi nije svirao boogie-woogie, kao u autobusu oko 23:05 kad je murija blokirala cestu, nego sam očajno šaltao radijske stanice čekajući na preko 35 Celzijusa zajedno sa brojnim vozačima i njihovim saputnicima. Boogie-woogie, kao oblik bluesa, nastao je u SAD-u početkom 20. vijeka u ruralnim područjima Juga, posebno u Teksasu, i kome je ritam važniji od melodije i harmonije. Ne znam jesu li Pišonja i Žuga na Bradini slušali legendarnog Jerry Lee Lewisa, koji je boogie-woogie, svirajući ga na klaviru, donio na svjetsku scenu, ali znam da je balada o ovoj dvojici sarajevskih tinejdžera postala važna činjenica pop kulture na prostoru čitave ex Jugoslavije.
Dan nakon saobraćajnog kolapsa na Bradini, oglasili su se iz kompanije Autoceste Federacije Bosne i Hercegovine i istakli da je do opšteg nereda, na početku jednog od najprometnijih vikenda u godini, i to na najživljoj cesti u ovo doba u državi, došlo zbog ''greške izvođača radova'', te su se izvinili građanima. Radi se o izgradnji kružnoga toka, koji treba da bude spojna tačka između dionice autoputa Tarčin – Ivan sa magistralom koja dalje vodi ka Konjicu i Mostaru. Radovi na spomenutoj dionici kasne, jer je ranije federalni premijer Fadil Novalić najavio da će navedena dionica autoputa u saobraćaj biti puštena krajem ovog augusta. Ipak, iz Autocesta odlučili da će se radovi ubuduće vršiti od 22 do 6 sati, tako da ne bi trebalo biti gužvi i kolona. Nema sumnje da u jeku turističke sezone i vrijeme godišnjih odmora intervencije na važnim putnim pravcima moraju biti organizirane i vođene na najstručniji način.
U američkom filmu Do posljednjeg dana, koji je remake filma slavnog Jeana-Luca Godarda, glavni glumac Richard Gere igra lutalicu i sitnog kriminalca Jessiea. On putuje od mjesta do mjesta, uvijek u potrazi za nekom novom avanturom i belajem, a u jednom prilikom sreće prelijepu francusku studenticu koju igra Valérie Kaprisky.
Jedino što u Jessievom životu je neizostavno su muzika Jerry Lee Lewisa i problemi sa zakonom. I kako nije bilo selameta za Jessiea i njegovu djevojku u Americi, ovo dvoje mladih ljudi odluči pobjeći u Meksiko kako bi dobili priliku za novi početak. No, do novog početka i daha, čekale su ih barikade, baš kao i Pišonju i Žugu. Do Meksika ili do mora, uvijek čeka neka bradina. Ali, na kraju se i iznad Teksasa, i iznad Meksika, i iznad Bradine... dugo na nebu smije mjesec žuti. Samo ga trebamo vidjeti.
Povezane novosti
Vodu na ulicu
Temperaturni pakao će po svemu sudeći potrajati! Za to se nažalost nismo dobro pripremili. To se najbolje vidi po javnim česmama na kojima ne teče voda, pa ljudi na njima ne mogu ugasiti žeđ i osvježiti lice.
Bruce Springsteen i Dodge Monaco: Na ruševinama svijeta
Ima autora čiji je glas veći od običnog i koji je potreban u vremenima kada više nego ikad treba empatije za žedne, gladne i nevine koje ubijaju. Ahmed Burić piše veliku priču o Bruceu Springsteenu i koncertu u Pragu gdje ga je ''uhvatio''.
Kad zazveče dukati
Dva slučaja pokazuju da je nastupilo izuzetno povoljno vrijeme za investiranje u bosanskohercegovačku privredu s ciljem da ona još više doprinosi razvoju, realizuje nove investicije, povećava vrijednost izvoza i zapošljava prije svega domaću radnu snagu.
