Članak top banner 970x90
Zima

"Ne pitaj šta lopata domovine može učiniti za tebe nego šta tvoja lopata može učiniti za domovinu!"

Zašto je ovo uopće tema za web-stranicu BiHAMK-a? Pa, zato što se malo gdje kultura nekog društva vidi jasnije nego u saobraćaju i zato što je saobraćajna kultura samo odraz opće kulture u društvu.

Autor: Adis Nadarević

U arapskom svijetu ima jedna samokritična šala koja govori o razlici između Japanaca i Arapa, a koja u potpunosti zvuči kao nešto što smo smislili mi na Balkanu i mogla bi se bez problema primijeniti i na nas. Ona govori različitim načinima na koje Japanci i Arapi pristupaju problemima, ali i razlici u odnosu prema samima sebi i svojoj zajednici koja proizilazi iz tih suprotnih načina pristupa izazovima.

Kaže, kad Japan bude suočen sa nekim problemom on kaže: „Ako neko drugi ovo može riješiti, onda mogu i ja. A ako baš niko ovo ne može riješiti – onda moram ja.“ S druge strane, Arap u toj priči, a komotno bi mogao biti i neko iz država Zapadnog Balkana bi rekao: „Ako neko drugi ovo može riješiti – eto ga pa nek rješava. A ako baš niko drugi ovo ne može riješiti – pa, dragi Allahu, kako ću onda ja?“

U ovoj priči koja se često može čuti na raznim edukacijama i seminarima kao ilustracija razlike u motivacionim sistemima ima podosta istine, iz iskustva govoreći. Stereotipi znaju biti odraz površnosti i teško dokazive generalizacije, ali opet nisu nastali bez neke podloge u stvarnosti. Zašto, u suprotnom, ne bismo imali stereotipe o lijenim Nijemcima ili predrasude o mršavim Amerikancima?

Sve dok u njima nema loše namjere, stereotipi mogu biti i zabavni i prihvatljivi, do te mjere da se ljudi u njima mogu bez problema pronaći i sa njima identificirati. Evo, uzmimo ovaj primjer stereotipa o ljudima koji bježe od svakog problema kojeg bi mogao riješiti neko drugi i ne vide sebe kao potencijalno rješenje za bilo šta što drugi ne rješavaju - potrebno je svega desetak centimetara snijega na trotoarima da taj stereotip za sva vremena potvrdimo i da ga prigrlimo kao da je naš najrođeniji.

Sarajevo je grad sa oko trista hiljada ljudi i prostire se na površini od 145 kvadratnih kilometara ispresijecanoj brojnim saobraćajnicama od kojih su neke strme kao skakaonica u Garmisch-Partenkirchenu a neke toliko uske da čovjek može šire suknje vidjeti na Zvezdama Granda. Kad na takav grad preko noći noći padne ozbiljan snijeg potrebno je stotinu grtalica i deset brigada ljudi da ujutru bude čist i prohodan onako kako bi njegovi stanovnici to željeli.

Ali, javno komunalno preduzeće na raspolaganju ima četrdesetak grtalica i stotinjak ljudi od kojih – nažalost – niko nema čarobni štapić ili sposobnost da snijeg uklanja išaretom nego svaku ugaženu ili neugaženu nakupinu pahulja valja lopatom podići i manuelno dislocirati sa putanja kojom prolaze nezadovoljni. Uz to, tu je i zakon koji kaže kako je čišćenje snijega ispred individualnih i stambenih objekata u nadležnosti njihovih vlasnika, stanara, korisnika ili upravitelja. No, mi smo u situaciji gdje oni koji su zaduženi da čiste ispred svojih vrata glasno kritikuju one kojih niti ima dovoljno za taj posao, niti im je to dužnost, a sve to zbog mentaliteta i načina razmišljanja iz one priče sa početka teksta.

„Ako ima neko drugi ko može očistiti ovaj snijeg – eto ga pa neka čisti. Ako nema nikoga drugog da ovo očisti, pa ne moram vala ni ja“, razmišljanje je kojim se vodi naš čovjek i to nije razmišljanje koje je rezervirano samo za Sarajevo ili samo za Bosnu i Hercegovinu. Pola problema cijelog regiona je u razorenom tkivu društva, odsustvu osjećaja za zajednicu i gledanju na samog sebe kao na posebnu izoliranu jedinku bez ikakve odgovornosti za sve ono loše što gledamo na televiziji i o čemu čitamo na portalima.

Nema za našeg čovjeka većeg straha od onog da će besplatno raditi posao čije će plodove uživati drugi. A-a. Ne daj Bože očistiti deset metara trotoara ukoliko u istom haustoru postoji neko drugi ko isto tako sjedi užasnut mišlju da bi mogao očistiti tih deset kvadrata snijega iako postoji neko treći ko bi mogao… i tako od prizemlja do potkrovlja. Zdravi i snažni, radno sposobni ljudi sjede u stanovima ispred kojih je palo malo snijega kojeg treba ukloniti, paralizirani ultimativnim strahom – strahom od levatstva.

Jer čovjek koji bez nužde radi stvar koja je korisna za zajednicu je – levat, odnosno upotrebljiva naivčina. Možda bi taj čovjek u Japanu bio običan čovjek, možda bi u Americi ili Engleskoj bio heroj zajednice, ali kod nas je – levat. Ne biti levat je pitanje časti, što u konačnici dovodi do toga da je biti od koristi za zajednicu sramota.

No, zašto je ovo uopće tema za web-stranicu BiHAMK-a? Pa, zato što se malo gdje kultura nekog društva vidi jasnije nego u saobraćaju i zato što je saobraćajna kultura samo odraz opće kulture u društvu. Ako su neprohodne ceste odraz vlasti, onda su neprohodni trotoari odraz građana, a da bi se to promijenilo treba se sjetiti kako svaka promjena prvo mora početi promjenama u glavama.

„Ne pitaj šta lopata domovine može učiniti za tebe nego šta tvoja lopata može učiniti za domovinu!“, vjerovatno bi rekao u ovoj situaciji John F. Kennedy. Sve što je potrebno jeste nadvladati taj prokleti strah od levatstva i shvatiti da nije nikakva sramota počistiti snijeg ispred svoga doma čak i ako taj dom dijelimo sa drugim ljudima koji bi mogli obaviti taj posao. Biti koristan sebi i drugima nije sramota i ne boli, naprotiv – to odražava vašu kulturu stanovanja i vašu saobraćajnu kulturu.

I kad smo već kod toga, znate šta još odražava saobraćajnu kulturu? Članstvo u BiHAMK-u. Provjerite datum važenja vaše kartice i učlanite se ili obnovite članstvo.

BIHAMK

Povezane novosti

Snijeg

Snijeg

Olimpijska bajka iz '84-te, baš kako ju je u jednoj strofi pjesme Fildžan viška opjevalo Zabranjeno pušenje, bila je moguća jer je pao snijeg. Novi snijeg koji konačno pada, osim zimske idile, donio je i probleme u saobraćaju.

Možda bi vas zanimalo