Ne znam zašto, ali Wartburg je bio auto koje je proizvodilo najviše dima po cestama. Kad bi se negdje putovalo, ako se odnekud pojavi istočnonjemački brundavac, kojeg su (polu)jalijaški zvali ''Smrdo'', svi su gledali da ga što prije preteknu. Trocilindrični dvotaktni motor sa samo sedam pokretnih dijelova (eto zašto je toliko dimio), dobio je ime po dvorcu Wartburg, smještenom na brdima s kojih se vidi panorama Eisenacha, u Istočnoj Njemačkoj, gdje je auto i proizveden.
Godina 1898.
Ko bi rekao da tako nerazvijena mašina može imati takvu historiju: stvari datiraju još iz 1898. kad je prvi automobil imenom Wartburg izašao iz Automobilwerka Eisenach (AWE). Ime je odbačeno brzo, već 1904. Čim je kompanija promijenila vlasnika. Ali je ponovo vraćeno u upotrebu, istina kratko, u 1930-tima i to za sportsku licencu Austina 7, koji je proizveden u BMW-u. Ime je vraćeno 1956. godine i to za VEB Automobilwerk, a tu je započeta proizvodnja još 1950. Novi model bio je jača verzija trocilindraša s prednjim pogonom i novom karoserijom. Izvoz za Zapadnu Njemačku, obećanu zemlju, krenuo je 1958. godine, a u ranim šezdesetim stigao je na različite strane, čak i do Sjedinjenih Američkih Država.
Model 311 doživio je razne varijacije kao što je pick-up, station wagon i dvosjed. Mašina je 1962. pojačana na 992 kubika, a potpuno nova karoserija stigla je 1966. godine, te su istovremeno zupčanici sinhronizirani na svim brzinama. Novi model, 353, baziran je na, u Poljskoj urađenoj, Warszawi 210, i ostao je skoro nepromijenjen kroz desetljeća.
Dvotaktni motor je zamijenjen Volkswagenovim četverotaktnim od 1300 cc, ali tek 1988. godine, uoči pada Berlinskog zida. U ostalim slučajevima, Wartburg se, naprosto, nije mogao nositi s tehnologijom ostatka svijeta. Možda zato što je kao simbol istočnonjemačkog socijalizma, po nečemu i najrigidnijih od svih, u sebi nosio potpuno neprobavljivu materiju. Ta materija je trebala napraviti novu stvar: okrenuti prusku disciplinu i marljivost u pravcu novog socijalističkog čovjeka ili mašine. No, stvar nije uspjela, i možda je baš zato Wartburg toliko kašljao.
Relikt komunističkog carstva
Kažnjavanje Njemačke zbog započinjanja Drugog svjetskog rata nije išlo baš glatko. Zapadna, ''SR'', je nakon decenije gladi već stajala na noge i postajala činjenica, a Istočna, DDR, obezbjeđivala je svoj opstanak ogromnom tajnom službom. Računa se da je svaki četvrti čovjek na ovaj ili onaj način surađivao sa STASI-jem. Većina tih ljudi na informativne razgovore i prisluškivanja morao je voziti Wartburg, pa nije ni čudo da mu je probava, odnosno rad motora, bio onako manjkav. Rekosmo da je negdje oko početka ujedinjavanja Njemačke u Wartburg ugrađen VW motor?! Ali, čini se da je već bilo prekasno: tad je objavljeno da proizvodnja Wartburga košta 20.000 DM. Stvar je trajala do 1991. kad je fabriku, konačno, preuzeo Opel.
Iako još vijek postoje udruženja Wartburgovih vlasnika širom Evrope, a dosta ih se koristi za trkanje (Melkus RS 1000 koristi trocilindričnog dvotaktaša iz Watbruga 353), na našim cestama se rijetko viđa ovaj relikt istočnonjemačkog dijela komunističkog carstva. Da budem iskren, ne pamtim nikoga iz rodbine ili raje ko je imao Wartburga, jer on nam je, nekako bio dalek i stran, i svi su ga pomalo prezirali. ''Istočnonjemački auto koji dimi kao lokomotiva'', govorilo se o njemu. Ipak, kad je nestao, osjetili smo da nam fali. Možda je baš takva stvar i sa socijalizmom: Wartburg je bio jedan od njegovih stubova u jednom dijelu svijeta, i to mu ne treba zaboraviti
Povezane novosti

Tačan kao trajekt
Trka nas prati i na godišnjem odmoru, posebno ako je u putovanje do odredišta uključeno i korištenje trajekta s kopna na otok ili obratno. Na trajekt treba doći na vrijeme, jer on u minutu poštuje red plovidbe u što se uvjerio i naš saradnik.

Pijaca na Čobanovom grmu
Iz Londona naš saradnik piše o Shepherd Bushu, jednoj od najživljih i najstarijih pijaca u ovom gradu koja i danas živi svojim ritmom, onim u ritmu slavnih Mućki.

Novi grantom EU ubrzan početak izgradnje još jedne dionice autoceste u BiH
10,7 miliona eura je zapravo samo djelić sredstava koja su već za izgradnju dionice Mostar sjever – Mostar jug izdvojili Evropska unija i EBRD.