Praznik u Mostaru

Fudbalski klub Velež proslavio je neki dan 100. rođendan. I ima hiljadu i jedna priča o njemu, o njegovim igračima i navijačima. Neke znaju reći mnogo više o gradu nego što je to ispisala službena istorija. Da, priče o Veležu znaju i prerasti u mitove, ne zato što Mostarci i Hercegovci žele preuveličavati, nego zato što njihova ljubav prema klubu često preraste i planinu po kojoj je Velež dobio ime. Mitovi su javni snovi, a ponekad postanu sastavni dio običnog života i narativa o nekoj sredini. Valjda je uz Stari most, u tom kamenom miljeu, jedino još Velež postao besmrtan. Ako je grčkim besmrtnicima epove posvetio Homer, one mostarske su ispisali i ispričali velikani poput Ice Voljevice, Mehe Sefića, Juse Nikšića, Miše Marića, Predraga Matvejevića, pa sve do Mehe Džegera i ostalih liski koje su Mostaru dale duh grada koji se najviše volio i diviti ali i šprdati sa samim sobom. To je ta zaprška, tajni sastojak koji gradu daje šmek.

Na početku čuvene horor parodije Davitelj protiv davitelja čuje se voiceover u kojem narator opisuje Beograd osamdesetih, sa pitanjem: ''Šta grad čini metropolom?''. Odgovor je, dakako, složen, te, osim broja stanovnika i ostalih velegradskih fora, poput Fantoma koji u ukradenom Porscheu danima vuče policiju za nos i uveseljava Beograđane, da bi grad postao metropola, mora da ima i barem jednog serijskog ubicu. Davitelja... Dok je Beograd pokušavao da postane metropola, Mostar je već bio barem grad i tu je svoju neizostavnu ulogu imao upravo Velež. Zašto je to tako, evo samo jedne priče – one o prvoj Vespi u gradu na Neretvi...

Sto godina

U svojih 100 godina Velež je imao fudbalske virtuoze svjetske klase, od Vahe Halilhodžića, Bake Sliškovića, Kulje Vladića, Duška Bajevića, Envera Marića, pa do Seje Kajtaza, Semira Tuce, Mehe Kodre i Sergeja Barbareza, ali prvi koji je dohvatio visine bio je legendarni Muhamed Mujić, u Mostaru poznat kao Hamić. Kakva je Mujić bio veličina, jednom mi je u intervjuu za magazin Dani ispričao baš Semir Tuce: ''Moj rahmetli stari je govorio: ‘Kakav si ti igrač? Nikakav, kakav je bio Mujić’...'' Tuce je itekako vjerovao u to što mu je govorio otac rahmetli. A o tome su govorili i rezultati. Sa reprezentacijom SFRJ, Mujić je 1956. osvojio srebrenu medalju na Olimpijskim igrama, a 1962. na Svjetskom prvenstvu u Čileu osvojio je četvrto mjesto – što je najbolji reprezentativni uspjeh svih vremena bivše zajedničke države u fudbalu. Hamić je bio prvi igrač iz Bosne i Hercegovine koji je na svojoj ruci nosio kapitensku traku reprezentacije Jugoslavije i njegov stav na igralištu i van njega ostavio je traga na brojne generacije veležovaca i Mostaraca. Njegova veličina je bila da nije bio ''puhander'', što bi rekli u gradu na Neretvi, tj. nikada se nije pretjerano hvalio, iako su mnoge njegove partije ušle u fudbalsku antologiju, poput one kada je Dinamu dao pet golova 1956. – tada je Velež slavio sa visokih 6:1, ili kada je Hajduku dao gol potiljkom... Ali nisu samo golovi i igre u crvenom dresu sa petokrakom učinili Mujića urbanom legendom, nego i njegov stil života.

U jednom TV dokumentarcu o Veležovom halfu Krunoslavu Kruni Radiljeviću, još jedna igračina, Franjo Džidić, opisujući šta je značio odlazak dva igrača Veleža na Olimpijske igre je rekao: ''To je bilo čudesno za Mostar. Dva naša igrača su otišla na najvišu sportsku razinu. Mislim da su se sa Olimpijade vraćali preko Rima, a tamo je Mujić kupio Vespu. To je bila prva Vespa u Mostaru, a Kruno Radiljević je kupio biciklo. Bilo je to neko žensko biciklo, ali to je bio najljepše biciklo u Mostaru.''

Mediteranski milje

Ta Mujićeva Vespa je izgledala poput čuda na mostarskim ulicama, praznik za oči, revolucija u gradskom saobraćaju, baš kako je to zamislio njen tvorac – Enrico Piaggio. Fudbaleri su bili glavni frajeri toga vremena, a sa njihovim usponom dolazile su stvarčice koje su se mogle vidjeti samo na filmovima. Tako je prvu Vespu u Splitu 1959. provozao hajdukovac Bernard Vukas. Vespa nije samo simbol talijanskog "slatkog života", nego je postala sastavni dio mediteranskog miljea kojem pripadaju i Vukasov Split, i Mujićev Mostar. Vespa je bila osmišljena kao motocikl sa aranžiranim komponentama, kao što su branici i hauba, koji su pokrivali tehniku ispod, čime je bio onemogućen dodir sa zagrijanim motorom za vrijeme vožnje, a ujedno se sprječavalo prljanje motora i vozača. Njene prednosti: bila je lagana, pokretna i vrlo jednostavna za vožnju. Posebnu popularnost je stekla nakon što su se njome provozali Audrey Hepburn i Gregory Peck u filmu Praznik u Rimu, iz 1953. godine. Za tu ulogu je jedna od najljepših glumica koja se ikad pojavila na filmu dobila Oscara, a godinama kasnije je izjavila da je njen najdraži film baš taj, jer je on učinio zvijezdom. Ako su holivudske zvijezde Vespu proslavile i promovisale u poželjan gradski životni lifestyle, Mujić i Vukas su zahvaljujući njoj na ulicama Mostara i Splita postali ikone novog modernog načina života i napretka koji je bio prisutan tih godina. Hamić je, kažu Mostarci, nakon Vespe, nabavio bijelog Fiata 1100, sa kojim je išao na treninge i tako Mostarce učinio još ponosnijim što njihov sugrađanin voza takvu makinu...

Mnogo je priča o Veležu i njegovim Rođenim. O mnogim bi se mogao snimiti film. Priča o Muhamedu Mujiću, velikanu po kojem se danas zove Veležova omladinska škola i čovjeka koji je prvi provozao Vespu po Mostaru, što je ovoj hercegovačkoj čaršiji dalo dodatni šmek grada, dostojna je Rođenih i njihovog stogodišnjeg naslijeđa. Kad je Stari most mimara Hajrudina spojio dvije obale Neretve 1566. godine, rodila se i mostarska čaršija. Taj Most je bio i ostao trajni simbol grada kojem su urbani duh i snove o kozmopolitizmu donijeli Velež i njegovi Rođeni. Vespa Muhameda Mujića je bila parče toga sna...