Žikina Mečka čačka nedjelju

Osamdesetih nedjelja je bila rezervisana za gledanje televizije, a na ono malo dostupnih kanala mogao se gledati ''Nedeljni zabavnik'', sa Zijahom Sokolovićem, Slavkom Štimcem i travničkim tandemom Seidom Memićem Vajtom i Rusmirom Agačevićem Rusom, a reditelj je bio legendarni Britanac Timothy Byford, ili ona emisija u kojoj se veličala JNA i život vojnika – ''Dozvolite da se obratimo'', u kojoj je svoj put gradio notorni Miroslav Lazanski, a poslijepodne je bilo rezervisano za Milovana Ilića Minimaksa i njegov narodski šou. Baš nedjeljom se počela prikazivati i ''Žikina dinastija'', kultni filmski serijal čija se priča bazirala na životu gastarbajtera povratnika Žike i njegove familije koji se isprepleće sa sudbinom beogradske urbane porodice lektora i intelektualca Milana.

Helem, Dragomir Bojanić Gidra je na svojim glumačkim leđima gradio ovu filmsku dinastiju. Žika Pavlović, legendarni vodoinstalater, šarmer s brkovima i majstor za cijevi, kafanski čovjek, lola koja želi da bude ''na nivou'', naravno da je iz Njemačke došao u Mercedesu. Nakon početnih ozbiljnih socijalnih tema u prvom filmu ''Lude godine'' koje su mučile mladog Bobu i još mlađu Mariju, Gidra je preuzeo priču i okrenuo je na komediju, jer je to očito i publika osjetila i tražila. U nastavku u kojem odlaze u posjetu Bobi i Mariji, koji su na radnoj akciji, Žika s Mercedesom pretiče crvenog Spačeka u kojem su njegov prijatelj Milan i prija Jelena, uz dobacivanje: "Skloni tu kornjaču s puta", dok Milan uzvraća: "Eto, to su oni koji u Mercedes uskaču pravo iz volovskih kola!" – što savršeno oslikava njihov odnos i karaktere.

Kada dođu do omladinskog kampa, Milan pomalo cinično i izrevoltirano kaže: ''A vi ste taj besomučni vozač koji diže prašinu po drumovima'', a Žika mu odgovara: ''Šta ćete, profesore. To je Mečkina narav...'' I tu krene očijukanje između Žike i prije Jelene. U povratku ''crkne'' poluosovina na Spačeku – Diani, koja je bila pravi socijalistički profesorski auto, s dva cilindra i zvukom kao da se bori za dah, a Žika se kao pravi džentlmen zaustavlja i nudi pomoć tako što predloži da on lično pozove lokalnog automehaničara Jovu Karburatora, te k sebi u Mečku ''ubacuje'' priju Jelenu dok vlastitu ženu Daru ostavlja pored Milana i defektnog Spačeka... Naravno, umjesto da ode po pomoć, Žika s Jelenom ode u kafanu i priča dobija potpuni krešendo kao kod Karingtona u američkoj ''Dinastiji''.

Žikin Mercedes, model W115 iz sedamdesetih, s vertikalnim farovima, bio je moćan auto. Njega su voljeli gastarbajteri i povratak u domovinu u jednoj takvoj Mečki bio je simbol da se uspjelo, sa sve popratnim manirima skorojevića i wannabe snobova, dok je Milan mirni lektor, s profesorskim Spačekom. Ovaj model Mercedesa, proizvodnje između 1968. i 1976., bio je robustan sedan s prepoznatljivim klasičnim linijama i neuništivim dizel motorima – savršen za Žiku, koji se vratio s njemačkih gradilišta s nečim opipljivim za pokazati, a kojeg mu supruga Dara ne bi prodala ni za živu glavu, jer se u rodnom selu ne misli pojavljivati bez Mečke.

Za Mercedes-Benz, W114 i W115 bili su revolucionarni modeli – prvi koje je kompanija dizajnirala od nule s fokusom na sigurnost i izdržljivost. Sa svojim četvoro i šestocilindričnim motorima, ovaj auto je postavio standard za luksuzne sedane i prodao se u preko dva miliona primjeraka širom svijeta. Ali za Balkance, posebno gastarbajtere u Njemačkoj, modeli W114 i W115 bili su mnogo više od toga – bio je trofej napornog rada i ulaznica u bolji život u domovini. U Jugoslaviji sedamdesetih i osamdesetih, pored Fića, Stojadina, Fiata, Škoda, Pezejaca i Moskviča, vidjeti ovaj Mercedes na putu značilo je da je neko "uspio" – ili da visoko kotira u socijalističkoj vlasti, ili da se vratio iz Njemačke s nečim čime može impresionirati komšije.

Ovaj Mercedes u ''Žikinoj dinastiji'' savršeno oslikava kontrast između gastarbajterskog sna i jugoslovenske svakodnevice. Nasuprot tome, Milanov Spaček, sa svojom nepretencioznom minimalnom snagom, bio je odraz njegove suptilnije, intelektualne prirode, ali i misli da je sa svojim intelektom uvijek nadmoćniji od skorojevića u Mercedesu. Zajedno, ova dva automobila oslikavaju dinamiku njihove dugogodišnje prijateljske "borbe" – Žika s njemačkim inatom u motoru, Milan s domaćom gradskom uglađenošću. Žikin Mercedes predstavljao je trofej gastarbajterskog uspjeha, snobizma i povratničkog šarma, dok je Milanov skromni Spaček odražavao intelektualnu staloženost i urbano jugoslovensko iskustvo. Njihova interakcija, prožeta specifičnim humorom, forama za široke narodne mase i suptilnim rivalstvom, zapravo je borba između dva različita svijeta koji će spojiti njihova djeca.

U ovom današnjem svijetu, prezasićenom televizijskim programima, raznim sadržajima s društvenih mreža i opštom pomamom za površnošću, te nedjelje iz socijalizma u kojima su se prikazivali filmovi poput ''Žikine dinastije'' dođu kao podsjetnik na neko nostalgično vrijeme koje možda nije bilo bolje u nekom ekonomskom smislu, ali bezbrižnije svakako jest. Ipak, to je bilo vrijeme u kojem je Mečka čačkala Spačeka. A sjećanje na tog Žikinog Mercedesa danas čačka i tu nestalu nedjelju.