''I, šta ima u Beogradu? Jesu li prosrpski orijentisani?'' – s tobožnjom blagom nevjericom bi upitao moj drug Seno, jedan od najduhovitijih ljudi u Sarajevu.
I jesu i nisu, što bi se reklo, ali taj grad sve više nalikuje Hidri, čudovištu iz rimske i antičke mitologije kojem izrastaju glave. Beograd je danas veliko gradilište, koje vam se, izvana, može učiniti poput Berlina devedesetih, u kojem je valjalo popuniti prostor nekada podijeljenog grada. Beograd, istina, od Drugog svjetskog rata nije bio podijeljen, ali je u njemu – pogotovo oko Sajmišta – uvijek postojao prostor da se izgradi još najmanje jedno naselje. Famozni ''Beograd na vodi'', građen novcima arapskih investitora uz pritisak Vučićeve vlade, se pokazao kao potpuni promašaj, ali – ništa zato. Poslovni centar se preselio u novi dio grada, na lijevu obalu Save, gdje velike građevine niču kao gljive poslije kiše.
Taxi priče
Jer, u devedesetim se trošilo na ratove, pa se nije moglo graditi, na početku drugog milenija trebao je zamajac da se eventualna dobra volja pretvori u poduzetništvo. I eto ''grada na dve reke'', velikog gradilišta i prijestolnice jednog bivšeg svijeta, na kojoj se svaki put vide i promjene. Prvi put sam se u Beogradu vozio taksijem, još tamo početkom devedesetih. I namah shvatio da su, baš kao i u Sarajevu, to najbolji pripovjedači i skoro stopostotno sigurna sonda društva. Nikada neću zaboraviti opasnost od totalnog udesa kad je iznerviran ''time, bre, šta rade ovi Slovenci i Hrvati'', taksista raskrilio kartu Jugoslavije objavljenu u, mislim, Večernjim novostima, i velikodušno mi – kao da je samo nama dvojici ponuđeno da poput Owena i Stoltenberga, riješimo sudbinu ovih prostora – ponudio krnju Jugoslaviju. Dok su auti zujali pored nas, on je prekrivši šoferšajbu kartom, ''crtao'' svoju mapu: ''Evo, ovako. Šta mislite vi da mi Srbi, vi Bosanci, Makedonija i Crna Gora ostanemo Jugoslavija, a oni, Slovenci i Hrvati, nek’ idu... gde misle na treba?''
U tom trenutku bih, samo da ostanem živ, i da nas ne pokupi kakav kamion Kablova iz Svetozareva ili Goše iz Smederevske palanke, pristao na sve, a i bezveze bi se bilo ubjeđivati da bih, kad bi se Jugoslavija raspala, radije ostao u njenom zapadnom dijelu. No niti smo se mi pitali oko toga, niti se obistinila želja taksiste, geostratega i kartografa. Baš bih volio znati šta danas radi i je li živ. Sigurno ima prijedlog za novu reorganizaciju (Zapadnog) Balkana. Ko nema?
Nakon pauze od desetak godina, prvi odlasci u Beograd, početkom dvijehiljaditih, samo su produžile znatiželju, i pobudile maštu taksista. Jedan od njih nas je ozbiljno ubjeđivao u to da sam vrh Katoličke crkve čine ubačeni Jevreji, drugi nam je ponudio da nas odvede da vidimo ''gde je Kusta napravio kuću'', a treći je velikodušno ulaz u Guinessovu knjigu rekorda. ''Ako imate čamac, rekama i kanalima možete da stignete do Baltika.'' Psihoanalizom bi se možda i došlo do toga da on, mučenik, sanja da vozi bez gužve, širokom rijekom bez povratka, i misli o Baltiku, a vozi Fiat, za koji čovjek ne može biti siguran da će stići na odredište, a kamoli negdje dalje. A i tako je to, među ljudima: postoje oni koji sanjaju, oni koji misle da znaju sve, od zavjerologije do politike, i oni koji su opozicija. U Beogradu je Sajam je knjiga i kasni je sat. Zaustavljamo majstora, omanji čovjek blagih crta lica, priča analizu.
Bilo je kvarića
''Znate, gospodine, kad sam ja izašao na taksi početkom devedesetih, onda nas je bilo manje. I bilo je puno para, ja sam radio kao mehaničar, ali bolje se zarađivalo vožnjom. Znao sam kući da donesem kese para. I to je trajalo negde do sredine devedesetih. I tako je manje-više i danas. Evo, zove me ‘kolega’, ne zna kako idu brojevi na ulicama. Od centra ka periferiji, uvek bilo i uvek će biti. Sada, ovi što se štrajkuje zbog njih, oni nisu profesionalci, njima je dovoljno samo da polože B kategoriju, dobiju auto i voze. To vam je, priča se, firma koju su osnovali brat od Ane Brnabić, Željko Mitrović i Ivica Dačić. Kupili su prvo tristo, a čujem da će sad da kupe još 500 Škoda. Imaju GPRS i zoveš ih telefonom koji ima aplikaciju. A da dođe ovako kad mu kažete – ne zna. E, onda ih je policija zaganjala, nakon štrajka, uzmu im auto, dovedu ih pred policijsku stanicu, a oni imaju alarm-blok. Niti ga možeš pomeriti, ni upaliti auto, ni pauk da ga odnese. I sad Vučić kaže da će svaki taksista da bude poguran sa 5.000 evra, da kupi nov auto. Šta će meni 5.000 evra, nama treba da se oni sklone, i da radimo. Evo, ja sam kupio ovog Fiata Mareu, devet godina je kod mene, i – sluša. Bilo je nekih kvarića, ali neću da ga prodajem, ono što jest-jest, da su najjednostavniji motori Opelovi, mož’ na livadu da izvadiš da ga popraviš, ovo nije tako, ovde da se dođe do alternatora i glave, treba da se popušta motor. E, evo došli smo, hvala vam i sve najbolje, laka vam noć.''
Bez katarze
Skoro paralelno s gašenjem taksimetra, istekla je i njegova priča. Skoro neprimjetno prošlo je trideset godina njegovog radnog vijeka, i skoro je pred penziju. Moglo se reći da je, poput cijelog Balkana živio – međuvrijeme. U Beogradu, a i kod nas, još se uvijek živi, u međuepohi. Baš kao što je Fiat Marea auto međuepohe. Proizvodio se od 1996. do 2002. godine (u Brazilu do 2007.), na tržištu nije imao nekog značajnijeg uspjeha, i naslijedio je Tempru, a njega je naslijedio Stilio. Kad se sve sabere i oduzme – međuauto. Epohe koja je bila tamnosiva, jedva malo svjetlija od crne. Epohe poricanja ratova. I nikada dočekane katarze.
Povezane novosti
Vodu na ulicu
Temperaturni pakao će po svemu sudeći potrajati! Za to se nažalost nismo dobro pripremili. To se najbolje vidi po javnim česmama na kojima ne teče voda, pa ljudi na njima ne mogu ugasiti žeđ i osvježiti lice.
Bruce Springsteen i Dodge Monaco: Na ruševinama svijeta
Ima autora čiji je glas veći od običnog i koji je potreban u vremenima kada više nego ikad treba empatije za žedne, gladne i nevine koje ubijaju. Ahmed Burić piše veliku priču o Bruceu Springsteenu i koncertu u Pragu gdje ga je ''uhvatio''.
Kad zazveče dukati
Dva slučaja pokazuju da je nastupilo izuzetno povoljno vrijeme za investiranje u bosanskohercegovačku privredu s ciljem da ona još više doprinosi razvoju, realizuje nove investicije, povećava vrijednost izvoza i zapošljava prije svega domaću radnu snagu.
