Srebrna sjenka u Bejrutu

Bejrut. Ah, Bejrut.

''Otiđi nam, bogati, to vidi, pa nam sve prepričaj. Moj je Stari pred odlazak s ovoga svijeta spominjao da je to najljepše u čemu je bio...'' – rekao je B., pa nije ostalo ništa drugo nego da hodam po toj, i danas velebnoj čaršiji, i upijam svaki detalj. Te priče o raskoši najzapadnije prijestolnice na Bliskom istoku imaju onaj zamamni miris iz Hiljadu i jedne noći, u kojima čovjeku nije teško zamisliti da se tamo zaljubi. Ili da napiše priču o tome kako je Frank Sinatra jahtom s prijateljima dolazio na Corniche, dio obale koji je u najbolje vrijeme izgledao kao francuska rivijera, a tamo se priprema bend koji će ga pratiti. I nikako ne mogu da nađu gitaristu: ima, istina, neki svirač ouda, koji se bavi izradom nakita, ali s njim su, najmanje, dva problema. Ne voli zadimljene prostore, i neće svirati ako ne bude pjevao Dean Martin. I o toj se cijeloj strci, napravi jedan solidan, starinski, hollywoodski, film. Dakako, sa sretnim završetkom.

U ogledalu svijeta

Jednom, u nekom od prošlih života, početkom ovoga milenija radili smo dokumetarac ''Kršćani Istoka i Muslimani Zapada''. Priča je išla kroz sedam zemalja, road movie a meni je zapalo da u Bosni i Hercegovini nađem likove i mjesta za priču o tome kako je, unatoč ratovima i traumama, za pripadnicima manjih zajednica moguće živjeti u okruženju većine druge vjere. Bilo je to vrijeme u kojem pustošenje svijeta izvan Bliskog istoka još nije uzelo maha; vrijeme u kojem smo naivno vjerovali da ideja o zajedničkom životu nije izgubljena u mračnim lavirintima kapitalizma, natopljenim krvlju religije. U međuvremenu, cijeli je svijet polako, i beznadno postajao Bliski istok, a mi smo zaboravili da je tamo ogledalo svijeta. Sve što se desi na svijetu, ili će se desiti, ili se dogodilo, ili se upravo događa na tom komadu između sjeveroistočne Afrike i jugozapadne Azije, čije su granice slabo definirane, ali čija se atmosfera nepogrešivo prepoznaje, čak i izvan tog teritorija.

Poput djeteta koje leži na majčinim grudima, Bejrut stoji na dva brda: al – Ashrafiyyah (koji se u govornom jeziku pretače u ašrafija, što je istočna strana) i Musaytiba, na zapadu. Grad, čiji je obim za vrijeme Osmanske vladavine, i kasnije francuskog kolonijalnog mandata (skoro do 1943, kada je proglašena nezavisnost) bio pažljivo planiran, postao je urbana džungla sredinom 20. stoljeća - računa se da se povećao deset puta od tridesetih do početka sedamdesetih godina prošlog vijeka. Većina tragova stare čaršije je uništena petnaestogodišnjim ratom, ali tu i tamo bljesne pokoja pijaca, ili kvart u kojem jedno do drugog stoje veleljepna vila kao u Sjevernoj i favela poput one u Južnoj Americi. Nigdje, ali doista nigdje gdje je kročila noga onoga što ovo bilježi oči nisu vidjele takvu raskoš i sjaj, i toliku bijedu i sirotinju.

Nevidljiva granica grada poslije petnaestogodišnjeg rata nazvana je ''Zelena linija''. Logikom razgraničenja borbenih linija nastale su zelene površine, izrasli su drveće i trava, tako da je, ukoliko ste fan rekonstrukcija ratnih strategija, sasvim lako uočljivo ko je kontrolirao koji dio Bejruta. Ako, pak, niste i nerviraju vas takozvani vojni analitičari, koji pred ekranima premještaju vojne jedinice kao djeca pijune u Čovječe ne ljuti se, ostaje vam da gledate detalje mozaika kojom sklapate tu, zapravo do kraja, nesklopivu sliku svijeta. Jer, kako se ono lijepo kaže, i bog i đavo su u detalju.

Auto za hadžiju

Jedan od najpopularnijih kvartova složen oko Ašrafije je, Gemmayze, pravi mediteranski gradić veselih fasada i pariški napucanih restorana i kafića, u susjedstvu ostavljenih kuća. Poistočeno Džemzija, smještena je oko ulice Gouroud, što je ime dobila po francuskom generalu koji se proslavio krajem Prvog svjetskog rata. Velika eksplozija koja se dogodila 2020. godine, ozbiljno je nagrdila kvart, koji, unatoč svemu, opet živi svoj život. Ono što najviše fascinira je mirnoća, i krepost tih ljudi koji ne vide nikakav problem u tome da cijelo stepenište Sv. Nikole, poznato i kao Umjetničke stepenice, natkriju plastičnom tendom, ako pada kiša, i tako zaštite sebe i goste. U Bejrutu, kao valjda nigdje drugo, postoje paralelni životi, i ista takva vremena. Već pored Džemzije, je moderni hi-tech kvart Badaro, nekad boemska četvrt koji izgleda kao centar nekog velikog evropskog kontinentalnog grada: domaćini kao da se previše ne obaziru na to. Za goste je bolje što se prije tome prestanu čuditi, jer grad ionako usisava i isijava neku svoju magiju. I logiku.

Biće da se zato čovjek previše ne začudi kad negdje ispod balkona vidi parkiran Rolls Royce, koji nije vožen možda pet, možda petnaest, možda trideset godina, otkako je rat, zvanično, završio. Naravno, svugdje na svijetu ima ostavljenih automobila, koji nisu završili na otpadu ili u sekundarnim sirovinama, ali jeste li ikada i igdje vidjeli napušten Silver Shadow. Boja bijele kafe, dandyjevski statusni simbol, automobil koji ne kupuje čovjek koji nije, što bi se kod nas reklo, hadžija. Auto za koji, valjda, nikad nije bilo dovoljno imati para, nego i svijest o dostojanstvu, i naravno, ukus.

Za priču o vlasniku te Sjenke nekadašnje raskoši i sjaja u ovom trenutku nema vremena i prostora – možda je negdje u Francuskoj ili Americi, možda je stradao u eksplozijama i ratnim dešavanjima, a možda je jednostavno taj auto tu jer tu mora biti. Da gleda i svjedoči prolaznosti epoha, i skrivenoj ljepoti koja se zadržala unatoč svim nedaćama koje su zadesile taj kvart, grad i zemlju.

Da stoji kao bilješka u notesu vremeplova u kojoj su naši životi crtice na kartama.