Slatka so

Zenički kopači uglja tuguju jer je očito da dolazi trenutak kada će se zatvoriti jama Raspotočje, a rudari Rudnika soli u Tuzli raduju jer je u tamošnjem prigradskom naselju Rasovac utvrđeno novo potencijalno ležište ove strateški važne sirovine. Sa zeničkim rudarima niko posebno ne tuguje, a sa kopačima soli raduju se i zaposleni u više kompanija iz Lukavca i Tuzle kojima je so glavna sirovina. To se posebno odnosi na Sisecam tvornicu sode u Lukavcu koja je u svom poslovanju već dostigla cifru od 100 miliona KM dobiti u jednoj godini.

Sada se definitivno može tvrditi da će kopanje soli u tuzlanskom bazenu i u narednih 25 godina, a ukoliko Grad dozvoli nova istraživanja, odnosno bušenja tla, to se može produžiti do kraja ovog i početka sljedećeg stoljeća. Raduju se tome i na Panonskim jezerima, poznatom kupalištu u centru grada koje se također svrstava u velike kupce soli. Zahvaljujući otvaranju novih revira, turizam zasnovan na korištenju slane vode nije upitan a razvoj je itekako moguć.

Tužnih rudarskih  priča poput zeničke, nažalost, biće još s obzirom na opredjeljenje Evropske energetske zajednice da se prestane sa kopanjem uglja i njegovim sagorijevanjem u termoelektranama. Najnovija preporuka Evropske komisije o otvaranju pregovora za pristupanje Bosne i Hercegovine u članstvo značit će brojne izazove u energetici, ali taj put se kad-tad mora proći. Da će biti bolan, u to ne treba sumnjati.

Proces privatizacije, tajkunizacije, čerupanja i propadanja bosanskohercegovačkih kompanija često bolan i neshvatljiv učinio je to da smo pomalo oguglali na pojavu nestanka poznatih i manje znanih kompanija. Među njima su između ostalih sarajevska Hidrogradnja u oblasti građevinarstva i industrija namještaja Konjuh iz Živinica. Spominjem ih zbog toga što proces zatiranja njihovog postojanja još nije okončan. Propala su 34 pokušaja prodaje imovine Konjuha vrijedna 32 miliona KM što je znatno manje od 52 miliona KM duga koji joj se stavlja na teret. Slučaj Hidrogradnje je karakterističan po tome što oko 200 njenih bivših radnika ne odustaje od zahtjeva da im se isplati 120 mjesečnih plata, odnosno uplati doprinos za penzionisanje. No to je malo izgledno. Stečajni upravnik je preostalu imovinu procijenio na više od 88 miliona KM, pod uslovom da novi vlasnik pokrene rad kompanije i zadrži postojeći broj zaposlenih. ''Teško kćeri da te aga uzme'', kako kaže naš narod. Tako će ova privredno socijalna drama imati nastavak i u narednim mjesecima.