Poznati automobili 3: Floydov Fićo i đunta sa sitnim nutom

Prvo auto kojeg sam vozio bio je Fićo. Bijeli. Otac je imao lakilersku radnju, u kojoj je stalno bilo po nekoliko automobila, a ja, kao dečkić od 11-12 godina, sam želio postati pravi vozač. Taj Fićo je imao ručicu za ''štangas'', koja se, čini mi se, nalazila pored ručne kočnice. Stari je povukao taj ''štangas'', ubacio u prvu i rekao mi da pustim kvačilo. Tako sam provozao bijelog Fiću i na tren pomislio da mogu biti čuveni Brana Mitrović Floyd iz kultnog filma ''Nacionalna klasa'' koji je osamdesetih bio hit u bivšoj Jugoslaviji. Floydov Fićo je, doduše, bio ofarban u crno i žuto, u skladu sa reli motivima. Ovaj film Gorana Markovića je generacijski film, sa sjajnim scenarijem, glumačkom ekipom, muzikom i omaž jednom vremenu u kojem je glavna faca na cesti bio baš Fićo, Zastava 750 iz Kragujevca.

Brana Mitrović je beogradski fakin koji najviše voli trke, dobro društvo i svoju slobodu, a glavna fora mu je da se ''kutariše'' Fiće i Nacionalne klase do 785 kubika i pređe u veću gdje se voze BMW Alpine. No, njegov put do potpune zrelosti ima bezbroj krivina i lokvi na cesti koje znaju promijeniti sudbinu. Osim što nas je taj film vodio kroz gradski život sedamdesetih, muziku, prijateljstva zbog kojih se ''rentao'' i bubreg, način života i običaje, u njemu smo upoznali i Fićine tajne, od prirubnica, doboša, poluosovina, gumištucna, gedora i viljuškaste 13-ice, pa do đunti... Možda i zbog okruženja u kojem sam odrastao, meni su scene iz automehaničarske radnje i najdraže, a tu Fiću za utrke priprema majstor Žile kojeg igra maestralni Bora Todorović. Iz kanala garaže Žile stalno nešto kuka, žali se i pomalo filozofski postavlja tezu da je nemoguće napraviti što mu Brana traži, ali na kraju mu ipak sve napravi...

Scena o đunti sa sitnim nutom je postala kultna, a momenat kada đuntu Žiletu dodaje Mile Renta Bubreg (Bogdan Diklić), a on Floydu veli: ''Veliki si ti majstor i šegrta mora da imaš'', jasno stavlja majstora iz kanala na prijestolje njegove garaže. U toj garaži samo on može biti kralj. Sav taj mizanscen je fantastično postavljen i kulisa je jednog vremena u kojem je Fićo bio sudbina. Od koje se, eto, nije moglo pobjeći. Sve ove mehaničarske fore i žargon, Goran Marković je uspio prenijeti na film zato što je slušao savjete tadašnjih doajena trkačkog sporta, Branimira Perić Džoa i Marjana Kulundžića. Floyd je na zidu svoje sobe imao i poster tadašnjeg asa Formule 1 Martina Floyda po kojem je i dobio nadimak, ali gradski mangupluk kojim je zračio Gaga Nikolić jednostavno je nosio priču. Marković je preko Aleksandra Berčeka dao omaž Bunjuelu i Ajzenštajnu, što govori o epohi u kojoj su se poštovali i voljeli neki drugi autoriteti.

Na kraju filma Floyd pobijedi u ključnoj trci auto-krosa, ali je sudije ponište. On, dok mu se ruše snovi, završi u blatu... Ženi se, odlazi u vojsku i iz voza kroz prozor kupea baca ključeve od Fiće jedinom drugu koji je došao da ga isprati – Miletu. Tako Fićo završi kod čovjeka koji i ne zna voziti, niti ima vozačku, baš kao što je ni ja nisam imao kada sam prvi put vozio jednog bijelog Fiću oko garaže u kojoj je moj otac lakirao... Ta je garaža čak i bijele automobile pretvarala u šareni svijet, u kojem smo odrastali i kužili da se đunta sa sitnim nutom može nabudžiti. Ako imate svog Žileta.