Oznake udaljenosti: Kamo dalje, rođače...

Nedavno je na Twitter nalogu ''Terrible Maps'', koji donosi neobične i zabavne mape svega i svačega u svijetu, objavljena mapa podjele država Europe prema načinu na koji na saobraćajnim znakovima postavljaju oznake udaljenosti od naseljenih mjesta. Tako su na mapi crvenom bojom označene države na čijim znakovima najprije idu najdalji gradovi tako da putnik zna generalno u kojem pravcu ide, dok su plavom označene države čiji znakovi udaljenosti prvo pokazuju najbliže važnije naseljeno mjesto a tek potom slijede udaljeniji gradovi.

Ukoliko je objavljena mapa potpuno tačna, u prvu kategoriju onako generalno spadaju države središnje Europe i Skandinavije, dok plava boja dominira na istoku i zapadu kontinenta. Dakle, ilustracije radi, ako putujete od Minhena prema Berlinu i ukoliko je spomenuta mapa zasnovana na tačnim podacima, najprije ćete na tabli na autobahnu vidjeti kilometražu do Berlina, zatim do Nürnberga pa do najbližeg Ingolstadta. Krenete li, pak, od Pariza za Marseille, sve su šanse da ćete na takvoj tabli prvo vidjeti najbliži Auxerre, pa – recimo – Lyon pa na kraju najudaljeniji Marseille.

Ako se pitate gdje u toj podjeli stoji Bosna i Hercegovina, odgovor je kao i u manje-više svemu drugom – mimo sav ostali svijet. Naime, na spomenutoj mapi su jedino Bosna i Hercegovina i Kosovo označene bijelom bojom.

Odmah se postavlja pitanje zašto je to tako – da li radi nekog relativno malog značaja za europsku prometnu mrežu, da li radi nedostupnosti zvaničnih podataka, da li možda zbog nekog trećeg načina na koji zakon propisuje označavanje udaljenosti gradova na saobraćajnim tablama…? Ništa od toga. Odgovor u slučaju Bosne i Hercegovine je prilično prozaičan i isti je onaj kojeg dobijemo na veliki broj pitanja u našoj državi: ''To nije regulisano zakonom.''

I stvarno, ne postoji zakon koji bi jasno odredio kojim redoslijedom se na znakovima ispisuju udaljenosti do potencijalnih odredišta. Ova materija je uređena Pravilnikom o saobraćajnim znakovima i signalizaciji na cestama, načinu obilježavanja radova i prepreka na cesti i znakovima koje učesnicima u saobraćaju daje ovlaštena osoba, a koji poredak prema udaljenostima na saobraćajnim znakovima očito prepušta osjećaju i logici onoga ko ih postavlja.

Član 44. ovog Pravilnika u desetom paragrafu opisuje znak ''potvrda pravca'' koji ''informiše učesnike u saobraćaju o pravcu kojim se kreću nakon prolaska raskrsnice''. Navedeni paragraf jasno kaže kako znak sadrži nazive mjesta i udaljenosti do tih mjesta izražene u kilometrima, kako na njemu mogu biti ispisana najviše tri naziva naseljenih mjesta, te kako boju podloge znaka određuje vrsta puta na kojeg se znak postavlja.

O poretku naziva naseljenih mjesta na samom znaku, dakle, nije ništa rečeno i to je razlog zbog čega smo na mapi sa početka teksta prikazani kao neka vrsta nesvrstanih u bipolarnoj podjeli znakovlja prometnih distanci. Da stvar dobije i komičan moment, na tabli koja u Pravilniku ilustruje znak ''potvrda pravca'' navedeni su gradovi Trebinje, Sarajevo i Mostar sa odgovarajućim udaljenostima poredani na način na koji nije viđen nigdje drugo u Europi – tako da najprije ide najudaljenije Trebinje (211 km), zatim najbliže Sarajevo (19 km) a na kraju Mostar (136 km) koji bi u svakom logičnom poretku bio u sredini znaka!

Naravno, u praktičnom smislu ovo ne izaziva neke poteškoće i svako ko putuje po našoj domovini uočit će kako faktički ipak spadamo u ''crvene zemlje'' prema Terrible Maps kriterijima. Ovo i nije neki značajan propust zakonodavaca ali je zanimljivo kako na to niko nije obratio pažnju i koliko smo u svemu umjesto na izvrsnost i praktičnost mi fokusirani na identitetska pitanja. Tako je pitanje koji će jezik i koje pismo biti dominantno u kojem entitetu riješeno na samom početku Pravilnika, već u Članu 3. (!) koji definira da se natpisi na znakovima u entitetu Republika Srpska prvo ispisuju na ćiriličnom pismu, dok se u entitetu Federacija BiH prvo navodi latinični natpis.

Dakle, poredak korisnih informacija o kilometraži koji bi putniku namjerniku dao jasnu predodžbu o njegovom pravcu kretanja nije precizno definiran ni u četrdeset četvrtom članu Pravilnika, dok je poredak pisama koji će mu jasno kazati na čijoj teritoriji se nalazi naznačen već u trećem, i to je sve što hudi putnik namjernik treba znati o ovdašnjim prioritetima. Kao što je neko nedavno duhovito primijetio, znakovi se u Bosni i Hercegovini postavljaju tako da znaš da si u RS ako je zašaran latinični dio, a da si u FBiH ako je zašaran ćirilični.

Bilo kako bilo, u životu je važno da čovjek zna kamo se zaputio a ako usput pronađe i neke znakove koji će mu pomoći u putu, tim bolje. Stara nizozemska poslovica kaže kako nema tog vjetra koji će pomoći moreplovcu koji ne zna kamo plovi, pa valjda je slična stvar i sa znakovima. Dobro je i ako su udaljenosti malo zbrkane, i ako je negdje latinica iznad ćirilice a negdje obratno… Jer, ako znamo kako i zašto se kod nas donose zakoni, te ko ih donosi – možemo biti sretni što u jednom entitetu ne vozimo po desnoj a u drugom po lijevoj strani kolovoza.