Majski praznici: Gužva, to sam ja!

U teoriji igara postoji jedan misaoni eksperiment koji se zove ''zatvorenikova dilema''. U ovom eksperimentu dvojica kriminalaca, A i B, budu uhapšeni i ispitivani, a svaki od njih se nalazi u posebnoj ćeliji bez mogućnosti komunikacije sa onim drugim. Policija nema dokaza za teže djelo za koje se njih dvojica sumnjiče i koje povlači zatvorsku kaznu od deset godina, i samo se mogu nadati da će bar jedan partner izdati onog drugog u zamjenu za slobodu. U suprotnom, oba zatvorenika će služiti dvogodišnju kaznu zbog manjeg krimena kojeg policija može dokazati.

Dakle sve se vrti oko razuma, povjerenja i pretpostavke šta će uraditi onaj drugi. Ukoliko obojica budu razumni i lojalni izvući će se sa manjom kaznom, ukoliko budu kalkulirali i ukoliko među njima nema povjerenja – neko će izvući deblji kraj. Ne kaže džaba jedna poznata izreka kako je pretpostavka majka svih zaj... ovih... pogrešaka. Pogotovo je to slučaj kada pretpostavljate razmišljanja i moguće postupke većeg broja ljudi. Zatvorenikova dilema je još i jednostavna u poređenju sa Abilene paradoksom, što je naziv za situaciju u kojoj svi članovi grupe rade nešto što niko od njih ne želi, pogrešno pretpostavljajući da drugi žele raditi upravo to što se nikom od njih ne radi.

Naprimjer, koliko puta vam se desilo da sa društvom sjedite negdje gdje se nikom ne sjedi samo zato što niko nije htio da kaže da mu se tu ne sjedi da ne bi drugima pokvario (nepostojeći) ćeif? Ili, da li ste nekad naručili nešto čisto da ne komplikujete i da ne kvarite turu, da bi se ispostavilo da niko u društvu ne pije ili ne jede ono što je ustvari htio naručiti?

Grupna dinamika je čudo od tehnike, bilo da je riječ o dva-tri čovjeka, grupi ljudi ili čitavim gradovima i regijama – kao što je slučaj u danima poput prošlog vikenda kada se moglo učiniti kako su svi ljudi u Sarajevu i široj regiji središnje Bosne odlučili u istom momentu krenuti na put ka jugu. Sudeći prema onome što se moglo vidjeti na društvenim mrežama, čini se kako se uoči Prvog maja u jednom momentu kolona vozila pružala od onog mjesta gdje su dobre pogačice sa kajmakom u Ostrošcu kod Jablanica pa sve do ćevabdžinica na Baščaršiji. I u svakom vozilu u koloni se zasigurno nalazila bar jedna osoba koja se naglas pitala: ''Pa dobro, jesu li svi morali na put krenuti baš sada?!''

Naravno, pod ''svi'' se podrazumijeva ''svi drugi'' jer se podrazumijeva da se niko neće upitati da li je upravo on ili ona taj ili ta koji je mogao ili mogla krenuti na put nešto ranije ili nešto kasnije, te tako izbjeći davanje vlastitog doprinosa gužvama i zastojima. Ma znam, svi su uvjetovani djecom, školama i vrtićima, niko nema taj luksuz uzeti dodatni slobodan dan pa krenuti na put dan ranije, mora se čekati baš zadnji čas da se krene, onda ne valjaju ni putevi, nema narod ni saobraćajne kulture, autoput još nije gotov...

Svi ovi izgovori su pošteni i validni, ali opet... Kad imate kolonu vozila dugu više desetina kilometara, nemoguće se oteti dojmu da joj možda, uz sva druga opravdanja, barem malkice doprinose odsustvo racionalnog planiranja i ignorisanje preporuka nadležnih? Koliko god grupna dinamika bila složena stvar, da li je baš neka zatvorenikova dilema ili neki Abilene paradoks jednostavno i tačno pretpostaviti kako će najviše ljudi na put krenuti baš u vrijeme kada im je najpraktičnije, bez obzira na to što su velike šanse da će time upasti u najveću gužvu?

Zbog toga, kad čovjek upadne u zastoj i gužvu najbeskorisnija stvar jeste dopustiti da se zbog toga uzrujava i da nervozu prenosi na saputnike i druge učesnike u saobraćaju – jer nijedan vozač u suštini ne upada u gužvu nego ravnopravno učestvuje u njenom kreiranju. Dakle, kao što je onomad Luj XIV rečenicom ''L'État, c'est moi!'' s pravom poistovjetio sebe sa državom, tako i vozač u gužvi sa punim pravom može sebi reći ''Gužva, to sam ja!''

Saobraćajnih zastoja i gužvi je bilo i biće ih, ima ih svugdje i jedini lijek za njih su bolja planiranja putovanja, raniji ili kasniji polasci u odnosu na većinu drugih ljudi, korištenje alternativnih putnih pravaca, beskrajno strpljenje i pronalazak neke zabave za sebe i saputnike – što u doba 4G interneta, podcasta, Spotifyja, offline Netflixa, igrica na telefonima i tabletima***, kao i brojnih stanica na radiju ne bi trebao biti problem. Na kraju krajeva, među nama nema puno onih koji nisu slušali romantizirane priče o divnim odmorima u kojima uvijek ima neki Fićo ili Renault 4 koji je prokuhao na Bradini, Mliništima ili Strmici.

Smarajuće gužve od danas vjerovatno će nekad sutra biti nostalgične priče o krasnim uspomenama i divnim vremenima. Jednostavno, to tako funkcioniše i ako mislite drugačije samo se prisjetite kako se u svakodnevnim razgovorima ljudi sa nostalgijom prisjećaju čak i svojih doživljaja iz rata. ''Pamtim samo sretne dane'', pjevala je Gabi Novak (bajdvej, dobra preporuka za muziku u autu na putu ka jugu) i u čovjekovoj je prirodi da se vremenom čak i manje sretnih dana prisjeća sa sve većom radošću.

Zato, da zaključimo – čak i kad se put lošije isplanira i kad se nađete u zastoju, nemojte zaboraviti nekoliko stvari koje bi vrijedilo imati na umu:

Prvo, niste upali u gužvu nego ste sudionik u njenom stvaranju. Drugo, ako su vam ljudi u drugim automobilima iritantni krivci za gnjavažu, znajte da ni oni vas vrlo vjerovatno ne vide nimalo drugačije. Kao treće, mnogi ljudi su naporno radili da vam omoguće tehnologiju koja vam može olakšati čekanje i skratiti vrijeme – vaš tetak kojem je tristać prokuhao u ponoć na Strmici sigurno nije imao ni Spotify ni Candy Crush.

Četvrto i jako važno: izvještaji BiHAMK-a o stanju na putevima ne služe da radijske i televizijske stanice popune shemu – Amra, Bisera i Ksenija su vaši prijatelji.

I na kraju, razmislite o sljedećem: ako sa prostora gdje se zna reći ''Hitnja je šejtanski pos'o'' putujete tamo gdje se često kaže ''Vrag odnija prišu'' – vjerovatno postoji dobar razlog zašto bi taj princip vrijedilo poštovati cijelom dužinom puta.

NOTE: ***naravno, dok god ništa od navedenog ne remeti fokus vozača na vožnju – čak i ako ona podrazumijeva pomjeranje od pola metra u minuti