Prednji pogon, zadnji pogon ili pogon na sve točkove?

Većina današnjih automobila posjeduje pogon na prednjim točkovima, dok popularnost pogona na svim točkovima raste iz dana u dan. Zadnji pogon je tradicionalno vezan za sportske, premijum ili luksuzne četverotočkaš. Njihove performanse se razlikuju, jer svaka dolazi sa vlastitim karakteristikama koje se tiču upravljanja, mada samo upravljanje zavisi i od drugih faktora. Jedan od njih je i pozicioniranje motora, koje značajno utiče na distribuciju mase, što igra veoma važnu ulogu, posebno prilikom sportske vožnje i vožnje u teškim vremenskim uslovima.

Prednji pogon poznat pod oznakom „FWD“ (Front wheel drive), podrazumijeva slanje snage motora na prednje točkove. Ovaj sistem se pojavio 1900-tih godina u različitim prototipskim formama i potiče iz Francuske. Danas je to najčešći vid pogona, karakteriše ga dobro ponašanje na klizavim površinama i obezbjeđivanje više prostora u kabini u odnosu na vozila sa zadnjim pogonom. Neke od prednosti prednjeg pogona su generalni manjak mase, veći dio je koncentrisan preko prednjih točkova, obezbjeđuje dobar balans i prijanjanje, pomaže prilikom kočenja. Trakcija na zadnjim točkovima je značajno bolja kada oni ne prenose snagu na voznu podlogu. Karakteristike upravljanja su predvidive i manje agresivne u odnosu na ostale pogone. Ovo znači da je prednji pogon najbolji za „novajlije“ i oprezne vozače. Neki od nedostataka prednjeg pogona je to što prednji točkovi rade veći dio posla, odgovorni su za upravljanje i veći dio kočenja, kao i za prenošenje snage na voznu podlogu. Prednji točkovi mogu da prenesu ograničen broj konjskih snaga prilikom brzog prolaska kroz krivinu, prije nego što postanu neupotrebljivi za ovu radnju. Kada je priliv snage pretjeran, prednji točkovi značajno gube prijanjanje, što dovodi do efekta kao da se vozi po ledu a ne po suhom asfaltu.

Zadnji pogon poznat pod oznakom „RWD“ (Rear wheel drive) je najstariji tip pogona. Kod ovog pogona se snaga motora putem transmisije šalje na zadnju osovinu vozila. Možemo ga etiketirati kao najomiljenijeg među automobilskim tradicionalistima. Njegovi počeci datiraju iz vremena samog nastanka automobila, jer je prvo vozilo sa zadnjim pogonom postojalo još 1880-tih godina. Neke od prednosti zadnjeg pogona su precizno upravljanje, prvenstveno što prednji točkovi ne služe za isporuku snage i samim tim ne gube na prijanjanju. Manja masa prednjeg dijela vozila u kombinaciji sa odsustvom pogonske sile na prednjim točkovima, praktično neutrališe rizik od podupravljanja. Također intuitivna postavka koja čini „vađenje“ iz problema lakšim, iz razloga što se prebacivanje težišta vrši duž linije pogonskog sistema od naprijed ka nazad. Neki od nedostataka su loše prijanjanje po klizavoj voznoj podlozi, zbog male mase preko pogonskih točkova. Svima je poznata priča o tome da vozači Mercedesa u prtljažnik stavljaju džakove sa pijeskom, da bi poboljšali trakciju, mada je kod modernih vozila ovaj problem donekle riješen modernim sistemima elektronske kontrole stabilnosti. U slučaju da automobil sa zadnjim pogonom ima osovinu koja nema nezavisno ogibljenje, upravljanje može biti grubo i neprijatno.

Integralni pogon – AWD/4WD Ova vrsta pogona obezbjeđuje najbolje prijanjanje. „4WD“ oznaka obično označava sistem koji se koristi na terencima i kamionima, može se uzeti kao generalan termin, koji u sebi obuhvata i „AWD“ (All wheel drive). Pogon na sva četiri točka je započeo upotrebu prije svega kod radnih vozila, kamiona i terenski orijentisanih SUV modela. Ipak, sa razvojem „AWD“ pogona, koji je značajno različit u odnosu na onaj kod radnih vozila, distribucija pogonske sile na sve točkove je postala prustupačna i kod konvencionalnih putničkih automobila. Potrebno je naglasiti da postoji razlika između „4WD“ (4x4) i „AWD“ pogona. „4WD“ (4x4) pogon karakteriše dvostepeni razvodni reduktor.

Većina „4WD“ modela ima tendenciju da funkcioniše u režimu zadnjeg pogona, sve dok nema potrebe za aktiviranjem pogona na sva četiri točka. Za razliku od „AWD“ sistema, ove obično aktivira vozač, što znači da je neophodno da angažuje „AWD“ funkciju preko sekundarne ručice ili dugmeta. „AWD“ se često mije sa „4x4“, bez obzira što oba sistema angažuju sve točkove u smislu pogona, postoje neke razlike. Generalno, „AWD“ funkcioniše kao zadnji ili prednji pogon (u većini slučajeva kao prednji), ali radi preveniranja proklizavanja i gubitka trakcije automatski angažuje sve točkove uz pomoć centralnog diferencijala. Neki „AWD“ sistemi konstantno dijele pogon na obje osovine u odnosu 50:50%. Neke od prednosti pogona na sve točkove su te što je prijanjanje automobila sa integralnim pogonom superiorno. Iz tog razloga terenci obavezno dolaze s ovim pogonskim sistemom. Uz to, sportski primjerci mogu da se pohvale boljim ubrzanjima. Imaju i najsvestraniji pogonski aranžman, zato i ne čudi što je popularan kod off-road avanturista. Vremenske prilike ne predstavljaju problem, jedini uslov je da automobil bude opremljen i odgovarajućim gumama. Nedostaci bi bili to što bolje prijanjanje na klizavim putevima može uliti više samopouzdanja kod vozača kada je riječ o kočenju i skretanju, što lako može da rezultira nezgodom. Lošija je ekonomičnost u odnosu na zadnji ili prednji pogon. Također imaju veću masu, više dijelova podrazumijeva i veću težinu. Veći broj komponenti donosi i veću mogućnost da se nešto pokvari. Što je još veći problem, ne postoji standardni integralni pogon, tako da se komponente ne mogu dijeliti u onoj mjeri kao npr. kada je riječ o zadnjem pogonu.