Zeleno, volim te...

Trideseti Sarajevo Film Festival dostojno je bio u znaku tog jubilarnog broja. Dok su crvenim tepihom pred Narodnim pozorištem promicale filmske dive i stvaraoci, na Žutoj tabiji se u jednom trenutku čula i pjesma „Creven fesić, nano...“ u interpretaciji dive bosanskohercegovačke sevdalinke Hanke Paldum. I jedno i drugo je bilo blještavo s pojačanom dozom crvenila (posebno modnim detaljima). No mnogo više nego u protekle tri decenije (šteta što na festivalu Plavi orkestar i Saša Lošić nisu zapjevali onu – Zeleno, volim te...), SFF je ove godine istakao zelenu boju uspješno prezentirajući svoju ekološku osviještenost i pojačanu brigu za pitanja životne sredine. S tim u vezi prikazano je sedam filmova koji doprinose podizanju svijesti i održivoj budućnosti, a autoru najboljeg filma dodijeljena je festivalska nagrada koja će biti tradicionalna.

Vremenske prilike su bile naklonjene ovom događaju. Niko od vrućine nije pao u nesvijest, niko nije pokisao ko miš, niti je koga oduvao jak vjetar. A klimatske promjene traju. Bilo je burno na izvoru rijeke Une u Hrvatskoj gdje je počela izgradnja male hidroelektrane ali i u Bihaću, Sarajevu i još nekoliko gradova gdje su ekološki aktivisti iskazali protest zbog te investicije i isticali zahtjev da se ona obustavi. I obustavljena je. To je pobjeda koju treba pamtiti i još bolje se organizirati kako se slično ovom ne bi ponovilo. Kamo sreće da smo tako efikasni i organizirani bili u vrijeme početka izgradnje novih hidroelektrana Gornji horizonti, ili one na Neretvi. Kao što ranije napisah, nemamo više industrije, ali imamo prirodna bogatstva i ljepote za čiji se opstanak moramo boriti danonoćno, organizirano, osmišljeno, pristrasno. To je pitanje života i opstanka. Dakako i tema za nove filmove i „zelene priče“ koje se na bijelom filmskom platnu moćno dojme.