Tržišta nerada u raljama života

Mlada diplomirana inženjerka poljoprivrede i proizvodnje hrane koju sam nedavno sreo prvi posao nije dobila na nekoj plantaži, farmi, ili u pogonu za preradu voća, povrća ili mesa, nego u jednoj sarajevskoj slastičarni. Požalila se da joj je posao težak i da bi ga rado mijenjala. Volila bi da radi u nekom call-centru. Moguće da joj se želja ispuni jer je i u tim centrima fluktuacija radne snage velika. Na tim poslovima su uglavnom zaposleni mladi, a oni brzo odlaze na neke bolje poslove. Sličan je slučaj i sa magistrom istorije umjetnosti. Njemu se u jednom trenutku otvorila mogućnost da bira jedan od tri posla. Niti jedan nije u njegovoj struci, već sva tri u marketima trgovačkih lanaca. Izabrao je onaj koji mu je najbliži adresi stanovanja i tamo će ostati do isteka tromjesečnog ugovora. Poslije toga ponovo će na evidenciju Zavoda za zapošljavanje.

Ova dva primjera (a ima ih mnogo) ozbiljno su upozorenje o tome kakvo je stanje na domaćem tržištu rada. Ako tog tržišta uopšte ima, jer privrednici već odavno upozoravaju na nedostatak radne snage potrebnog profila, mladi i stručni kadrovi odlaze u inostranstvo, a poslodavci radnu snagu uvoze iz inostranstva. Interes poslodavaca za angažovanje radnika iz inostranstva je sve veći. Sve su to elementi ozbiljne krize koja bi, ne bude li zaustavljena u razumnom roku, domaću ekonomiju mogla dovesti u ozbiljnu krizu.

Tržište rada u Bosni i Hercegovini od prestanka agresije na našu zemlju (a tome će skoro tri decenije) nikad nije ni uspostavljeno, niti su mu se raznostranačke vlasti i poslovne asocijacije odgovorno posvetile. Ni država, ni entiteti nisu kreirali moderne zakone i stvorili ambijent za njegovo funkcionisanje na način kako je to urađeno u razvijenijim državama. To  se najbolje vidi po tome šta i kako rade zavodi za zapošljavanje prenapućeni službenicima i referentima, čiji je osnovni posao puka registracija onih koji (ne) traže zaposlenje. Već decenijama opis njihovih radnih poslova se ne mijenja.

Nova vlast, ukoliko želi ublažiti krizu na tržištu rada, trebala bi da donese nove zakone i razdrma službe za zapošljavanje, jednu po jednu, ili sve odjednom. U tom razdrmavanju u njima bi trebalo uposliti stručne ljude koji razumiju današnje tokove i tržište. Uz to i pod hitno, zavodi bi sa organima uprave, nadležnim entitetskim ministarstvima i stručnjacima kojih imamo, trebalo da analiziraju koje škole uporno obrazuju radnike za zanimanja čiji je rok trajanja, ili aktuelnost davno prošao. Pri tom, trebalo bi uvesti i neke nove programe koje nameće ubrzani tehnološki razvoj, energetska tranzicija, proizvodnja hrane, zdravstvena zaštita, modernizacija saobraćaja i zahtjevi sigurnosnih i kontrolnih službi. Naprimjer, imamo, ili imat ćemo šest-sedam aerodroma, a ne školujemo kontrolore leta, aviomehaničare, pilote... Riječ je, ustvari, o novoj potrebi ozbiljnijeg planiranja kadrova na svim nivoima i u svim djelatnostima kao sastavnom dijelu svake ozbiljne proizvodnje. Poslodavci tome, nažalost, ne pridaju adekvatnu pažnju. Evo zadnji primjer: potencijalni investitor u pogon za proizvodnju peleta zna tačno koliko će kilograma tog goriva proizvesti, gdje će nabaviti sirovinu, ko će to kupiti. Ali, nije mi znao odgovoriti ko će mu tu raditi...