Snijeg i iluzija kontrole

Na HRT-u, u emisiji "Posebni dodaci", urednik Dean Šoša, Živorad Tomić i Dejan Jovović pričali su o filmu "Beskrajan dan". U isto vrijeme, meteorolozi širom Balkana upozoravali su da dolazi snijeg i da na put ne kreće niko ko ne mora. Sutradan, snijeg je pao kao u filmu, kada glavni lik, kojeg igra Bill Murray, zbog mećave nevoljko mora da prenoći u gradiću u Pensilvaniji. A tamo je došao da, kao televizijski meteorolog, izvještava o tradicionalnom obilježavanju Dana mrmota (kako se još ovaj film prevodi na našem podneblju) – događaju koji doživljava s podsmijehom i otvorenim prezirom, jer svizac prognozira koliko će još trajati zima.

Neplanirano noćenje, nametnuto snijegom, postaje ključna tačka filma – trenutak u kojem iluzija kontrole prestaje, a cinični Murray iz dana u dan proživljava jedan te isti dan, budi ga ista pjesma (I Got You Babe od Cher), smoči nogu u rupi na cesti, susreće ga tip iz mladosti koji prodaje životno osiguranje... Snijeg je tako preuzeo ulogu režisera, bilo da je to u Punxsutawneyju u Pensilvaniji, na Kupresu, Karauli, Bradini, Romaniji, kod Goražda ili na prevoju Komar. Zimski dani u saobraćaju često liče jedan na drugi. Isti dan, iste ceste, isti snijeg koji pada kao da se ništa ne mijenja. Vozači izlaze na put uvjereni da imaju kontrolu, oslanjajući se na iskustvo, naviku i rutinu. Upravo tu počinje ono što liči na "beskrajan dan".

Ciničnost i samouvjerenost Bill Murrayja stvaraju iluziju kontrole nad vremenom koje se neprestano ponavlja. Ova moderna bajka, koja je postala jedan od najpoznatijih prazničnih filmova, otvara put glavnom liku tek kada on shvati da ne može upravljati okolnostima, nego isključivo vlastitim postupcima. I tu se krug konačno prekida. BIHAMK kontinuirano upozorava da je prilagođavanje vožnje zimskim uslovima ključno za sigurnost svih učesnika u saobraćaju. Ta upozorenja nisu ponavljanje bez razloga, nego pokušaj da se upravno prekine krug koji se svake zime iznova zatvara. Dakako, ljudi moraju putovati i ne treba tražiti opravdanje za zimske službe koje moraju održavati ceste, no onog momenta kada iluziju kontrole zamijenimo odgovornošću, putevi će za sve nas biti prohodniji.

Da snijeg razotkriva koliko je kontrola često privid, govori i priča koja je, poput “Beskrajnog dana”, imala happy end. Tako su pripadnici civilne zaštite i gorski spasioci iz Goražda pješačili oko dva kilometra da bi došli do četiri državljanke Srbije koje su zalutale. One su iz Sarajeva krenule preko Hranjena, a vjerovatno ih je navigacija odvela pogrešnim putem, nakon čega su ostale zaglavljene na lokalitetu Rosijevići, na uskom zametenom šumskom putu. Srećom, zahvaljujući spasiocima, sve se dobro završilo.

Glavni lik u filmu u jednom te istom danu prolazi put od potpuno nezadovoljnog i kiselog čovjeka do nekoga ko shvata da je život predivan. Eto, sudbina je tako htjela da mu na tom putu snijeg, umjesto prepreke, otvori put u novu priču. U stvarnom saobraćaju nema filmskog resetovanja, nema buđenja u istom jutru bez posljedica. Snijeg će padati, navigacije će griješiti, ceste će se zatvarati, bilo da je riječ o lokalnom putu u Rosijevićima, u blizini Goražda, ili o gradiću Punxsutawney u Pensilvaniji.

Dok je bio zarobljen u beskrajnom danu, Bill Murray mrzovoljno docira: "Znaš, ako želiš prognozu vremena, pitaš pogrešnog Phila. Dat ću ti zimsku prognozu: biće hladno, biće sivo i trajat će cijeli život!" Ipak, na kraju filma on napokon nauči da se raduje svijetu oko sebe, pa kaže: "Šta god da se desi sutra, ili do kraja mog života, sada sam srećan..." jer je pronašao ljubav. Kada shvatimo da prava kontrola nije u brzini, tehnologiji ili samouvjerenosti, nego u strpljenju i odgovornom pristupu, i najhladniji i najsiviji dan može završiti vedro. Snijeg tada prestaje biti prepreka i postaje podsjetnik. Baš kao što nas na to podsjeća priča Phila Connorsa kojem se beskrajni dan pretvorio u nešto najbolje što mu se dogodilo.